Zavirili smo iza zidina samostana starog 300 godina: saznali smo što je ‘franjevačka Nutella’ i vidjeli više od 260 anđela

Sto devedeset šest vrata. Toliko ih ukupno ima kompleks franjevačkog samostana i crkve svetog Roka u Virovitici, a nekad je za svaka od njih postojao poseban ključ. Zamišljam ih sve na jednom kolutu i nekoga tko pred vratima traži baš onaj pravi… Fra Krunoslav Albert mi otkriva da danas gotovo sva vrata u kompleksu otvara jedan ključ, osim jednih sa sačuvanom starom bravom. Već na početku obilaska postaje mi jasno da ćemo ovdje, uz oltare i stare knjige, upoznati i sasvim neobične, intimne i zanimljive strane redovničkog života.

Zastajemo pred drvenom pločom sa zaduženjima. Stara je, ali očuvana. Naš nam vodič objašnjava kako je svaki brat imao svoju oznaku, a gvardijan, poglavar samostana, raspoređivao ih je uz mjesta i službe. Da bi doznali kamo tog dana trebaju krenuti na službu, fratri su morali pogledati tu ploču. „A danas nas je puno manje i sve dogovaramo preko WhatsAppa i Vibera”, smije se fra Krunoslav. Nekada oznaka na ploči, danas poruka na mobitelu.

Franjevački samostan u Virovitici nismo slučajno posjetili baš ove godine. Ljetos se navršilo tristo godina od polaganja temeljnog kamena današnjeg samostana, 23. srpnja 1726. godine. Prisutnost franjevaca u gradu ipak je mnogo starija: pisani izvori spominju ih još 1280. U toj dugoj povijesti bilo je rušenja, odlazaka, povrataka i ponovnih gradnji.

I upravo se zato ovaj obilazak, uz fantastično i živopisno vodstvo fra Krunoslava, pokazao puno zanimljivijim nego što smo u početku očekivali. Mislili smo da ćemo čuti priču o povijesti zgrade, a dobili smo jedinstvenu priliku zaviriti u knjižnicu s neprocjenjivim knjigama, staru ljekarnu iz koje su prije više stotina godina izlazili franjevački pripravci i spašavali živote, pogledati crkvu s propovjedaonice i shvatiti zašto su ovaj kompleks i redovnici u njemu toliko važni za Viroviticu i cijeli kraj.

Franjevački samostan u Virovitici čuva više neprocjenjivih predmeta. Jedan od najvažnijih krije se u knjižnici, spremljen na sigurno u trezor: Biblija tiskana još 1495. godine. Cijela je knjižnica fascinantno mjesto. Okružuju nas visoke drvene police, ispunjene redovima smeđih, izblijedjelih i potamnjelih hrptova. Knjige uokviruju vrata, zauzimaju zidove, penju se prema stropu. Na stolu su otvoreni veliki svesci, gusto ispisane stranice i golema knjiga iz koje vire brojne papirnate oznake. Fra Krunoslav podiže njezinu tešku koricu, a pogled mi ostaje na debelom bloku listova i tragovima dugog korištenja. Ta je knjiga zapravo dnevnik samostana, u nju je zapisan svaki dolazak, posjet, važan događaj, datumi smrti… Stotine i stotine godina povijesti. Nisu sve, naravno, u istoj knjizi, ali svaka se brižno čuva i krije djelić povijesti samostana, kao roman u nastavcima.

„Kad samostanom vodim djecu, ne volim im samo nabrajati godine, to im je dosadno. Pitam ih znaju li za Ameriku, New York, maslac od kikirikija… Onda im kažem da to sve postoji tek 250 godina, a da smo mi ovdje puno duže“, priča mi fra Krunoslav.  Među samostanskim knjigama su teološka djela, tumačenja Svetog pisma, ali i medicinski i ljekarnički priručnici.

Upravo nas ti medicinski priručnici vode prema još jednoj velikoj priči samostana: staroj ljekarni. U prostoru stare ljekarne danas su i suveniri, no pogled odmah privlače tamni drveni ormari i nizovi bijelih posuda s plavim ukrasima i natpisima. Lako se zadržati pred svakom policom, pokušavajući odgonetnuti što se nekada u tim posudama čuvalo.

Od fra Krunoslava saznajemo kako su fratri ovdje liječili ljude i pripremali lijekove, a 1748. dobili su odobrenje za otvaranje ljekarne javnog značaja. I pritom su morali neprestano učiti i usavršavati se. „Fratri ljekarnici morali su svake godine ići na nešto što bih usporedio s današnjim stručnim ispitima. Medicina je napredovala pa su se i oni morali dodatno usavršavati“, otkriva mi sugovornik.

Dok nas vodi iz prostorije u prostoriju, fra Krunoslav povezuje predmete s ljudima koji su se njima služili. Fratri su podučavali, liječili, skladali, rezbarili i obrađivali vrt. Razvijali su znanost i imali učilište, saznajemo. Među braćom bilo je svećenika, ali i redovnika koji nisu primili svećenički red. „U zajedništvu smo svi jednaki”, objašnjava nam. Svatko je imao svoju službu i obaveze, od kuhinje i župnog ureda do pripreme oltara. Danas je braće manje nego tada, ali osnovni princip podjele posla i danas postoji.

Krećemo prema crkvi, u koju ćemo prvo zaviriti s visoka, s jedne od propovjedaonica. Izgleda impresivno, a svakom detalju priča našeg vodiča franjevca daje dodatnu dimenziju. Dok šetam crkvom pogled stalno bježi, gore, pa desno, pa lijevo… Pozlaćeni detalji, kipovi i razvedeni oblici oltara ispunjavaju prostor, a između njih pojavljuju se anđeli. „Kada sam došao na službu u Viroviticu, iznenadilo me koliko ovdje ima anđela. U crkvi ih je više od 260. Navečer, kada padne mrak i upalimo rasvjetu, to je prekrasno. Svako svjetlo osvjetljava neki dio crkve. Varaždin se predstavlja kao grad anđela, a mi ih u jednoj crkvi imamo više nego što sam ih u Varaždinu prebrojao u njih pet“, kaže nam fra Krunoslav, te dodaje da priču o anđelima u obilascima posebno vole najmlađi.

Uz glavni oltar još je osam pokrajnjih, svaki s vlastitim prikazima i pričom. Velik dio tog bogatstva nastao je rukama franjevačke braće, majstora stolara, rezbara i slikara. Općenito su velik dio interijera u samostanu i crkvi napravili sami franjevci, a jedan od devet oltara posvećen je svetom Didaku Alkalskom, zaštitniku ljekarnika. Njega su i financirali prihodom od ljekarništva.

Vraćamo se u samostan, u kojem dobivamo priliku zaviriti u redovničku blagovaonicu koju fratri nazivaju refektorijem. Uz stolove s bijelim stolnjacima poredani su visoki drveni stolci s crvenim naslonima, a na zidu dominira Posljednja večera, široka više od šest i pol metara, koju je obnovio Hrvatski restauratorski zavod.

„Prije svakog obroka ovdje molimo, a svaku večer prije večere spominjemo se sve braće koja sutradan slave imendan i braće koja su na današnji dan preminula. U ovoj knjizi, nekrologiju, zapisana su braća od 1602. godine nadalje“, priča nam fra Krunoslav, koji u cijelom obilasku nudi i pregršt zanimljivih anegdota. Poput one o gvardijanu koji je fratrima zabranio vino ili o legendarnoj „franjevačkoj Nutelli“ koju nudi gostima na obilasku. „Iza tog se imena skriva mast, uz dodatke po želji, paprika, šećer ili vegeta, kako tko voli. Prva je reakcija bila iznenađenje, ali kada su probali, brate, pojeli su mi sve“, smije se naš vodič.

Pred kraj obilaska stižemo i do samostanske riznice, koja čuva najvrijednije predmete iz zbirke. U riznici nas dočekuju kaleži, pokaznice, stari misali i liturgijsko ruho sa zlatovezom i srebrovezom. Dio predmeta potječe i iz kapele koju su Pejačevići uredili u jednoj od kula virovitičke utvrde. No pojedini se predmeti iz zbirke još koriste: slika nekog sveca za njegov se blagdan prenese u crkvu, kalež posluži na misi pa se zatim sve vrati na svoje mjesto.

Samostan je ujedno dom njegovih stanovnika, pa postoje i vrata kroz koja posjetitelji ne prolaze. Fra Krunoslav klauzuru objašnjava usporedbom sa spavaćom sobom u obiteljskom domu: prostorom u koji ne biste vodili svakoga gosta. Braći treba omogućiti privatnost i mir, a dnevni red pomaže da zajednički život funkcionira. „Ako red čuvamo, onda će red čuvati nas”, kaže.

Za posjetitelje fra Krunoslav Albert stalno smišlja načine kako da im približi ono što samostan čuva. Jednu je turu nazvao „Rokati sa svetim Rokom”, želeći privući i ljude koje prije svega zanima kultura. U obilazak je uključio priče o hodočašću i simbolima školjke, a za kraj pripremio domaći sok od višanja iz samostanskog vrta i kruh s „franjevačkom Nutellom”. Za obilazak samostanskog muzeja i knjižnice potrebno je prethodno se najaviti, ali samostan se svake godine otvara i za Noć muzeja. „Trudimo se da svake godine uz obilazak pripremimo i sadržaj povezan sa zadanom temom. Imali smo, primjerice, restauratorske radionice, pokazivali kako se spašavaju knjige…“, priča nam naš vodič, a mi sada znamo da su njegovi obilasci zaista iskustvo koje se ne propušta.

Svakako za ovaj posjet izdvojite dovoljno vremena. Među 196 vrata lako se pronađe još jedna prostorija u kojoj biste se zadržali, još jedna knjiga nad kojom biste zastali i još koje pitanje za fra Krunoslava.