U Italiji smo obišli golemu crkvu u kojoj se nalazi još jedna mala crkva! Gradili su je više od 100 godina da bi sačuvali manju

Pomalo ironično, ali Assisi ću pamtiti po mraku, odnosno nedostatku svjetla. Fascinantno je kako nam se u sjećanje ponekad urežu najbanalnije stvari, ali uspon kroz potpunu tamu prema osvijetljenom gradu za mene očito ima određenu simboliku koju je teško zaboraviti. Naime, do povijesne jezgre jednog od najpoznatijih talijanskih gradova dovela nas je strma i zavojita cesta, sa stijenama s jedne i provalijom s druge strane, bez ijedne ulične svjetiljke. Dok smo se polako uspinjali, cijela je vožnja počela nalikovati računalnoj igrici u kojoj morate prijeći nekoliko zahtjevnih razina da biste osvojili nagradu. A naša je bila Assisi, raskošni srednjovjekovni talijanski grad koji je na vrhu brežuljka sjajio poput zlatne krune.

U grad smo se ušetali kroz srednjovjekovna vrata Porta Sementone. Bilo je već kasno navečer, a cesta koju sam ranije spomenula nije baš ostavljala dojam da ćemo ondje zateći pretjerano mnogo ljudi. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Assisi je vrvio životom, ulice su bile pune šetača, restorani i terase gostiju, a atmosfera je više podsjećala na deset sati ujutro nego na kasne večernje sate. Ostali smo poprilično zatečeni. Nakon pustog i mračnog prilaza, grad je djelovao kao da smo usred noći upali u neki sasvim drugi svijet.

Lutajući kamenim ulicama stigli smo i do glavnog gradskog trga Piazza del Comune, kojim dominira, rečeno na prvu, hram. Kasnije ćemo saznati da je to zapravo crkva Santa Maria sopra Minerva čije je pročelje sa šest korintskih stupova upravo ostatak rimskog hrama iz prvog stoljeća prije Krista. U 16. stoljeću pretvoren je u crkvu, a u njegovoj je unutrašnjosti danas barokni prostor koji s antičkim pročeljem stvara prilično neočekivanu kombinaciju.

Poprilično umorni od onog uspona, možda još pod utjecajem adrenalina, poput ludih bogataša odlučili smo baš na tom trgu večerati. Ako već niste znali, Talijani imaju tu divnu naviku da večeru ne tretiraju kao obvezu koju treba obaviti do određenog sata pa i u 22 sata mirno možete naručiti što god poželite. Nakon nekoliko čaša vina i poprilično dugog dana, znatno siromašniji, povukli smo se u smještaj u blizini crkve svete Klare. Ostatak grada ostavili smo za jutro.

A jutro nam je pokazalo da Assisi ima puno više za ponuditi od onoga po čemu je najpoznatiji. Iako svoju svjetsku slavu duguje ponajprije svetom Franji i svetoj Klari, ovaj grad ima itekako čime impresionirati i one koji u njega nisu stigli iz vjerskih razloga. Već je njegov položaj dovoljan da vas oduševi. Izgrađen je na padinama Monte Subasija, a dobar dio svoje prepoznatljive boje duguje lokalnom vapnencu koji, ovisno o svjetlosti, poprima nježne ružičaste i zlatne nijanse koje se posebno ističu iznad zelenila u podnožju.

Tijekom jutarnje šetnje postalo nam je potpuno jasno zašto ga smatraju jednim od najljepših talijanskih gradova. Vrlo jednostavno bih rekla da je Assisi izuzetno skladan, ulice se penju i spuštaju prateći teren, a između srednjovjekovnih kuća povremeno se otvaraju pogledi na umbrijsku ravnicu. Bit ću iskrena i bez pretjerivanja priznati da nas je grad toliko očarao da smo ga to jutro obišli bar tri puta kako bismo se uvjerili da je stvaran, a tek onda smo produžili do Bazilike svetog Franje koja je najpoznatija znamenitost grada.

Impresivna građevina sagrađena je u 13. stoljeću, a u njezinoj se kripti čuvaju svečevi posmrtni ostaci, dok unutrašnjost krase neka od najvažnijih djela talijanskog srednjovjekovnog slikarstva. Ipak, među svim crkvama, samostanima i povijesnim građevinama Assisija najviše nas je zainteresirala jedna koja se nalazi izvan stare gradske jezgre. Zbog nje smo se odlučili spustiti u ravnicu, do mjesta Santa Maria degli Angeli, gdje se nalazi jedna od najvećih crkava u Italiji.

Bazilika Santa Maria degli Angeli već svojim dimenzijama ostavlja snažan dojam. Velika kupola, monumentalno pročelje te prostran okolni dio crkve donekle začuđuju; ovdje se čovjek doista osjeća maleno. Međutim, mi smo se tu zaputili zbog nečeg puno sitnijeg od same bazilike. Naime, usred te goleme građevine nalazi se još jedna, stoljećima starija crkva, sa svojim zidovima, pročeljem i krovom.

Mala crkva nazvana Porcijunkula, odnosno Porziuncola, potječe iz ranog srednjeg vijeka i bila je jedno od najvažnijih mjesta u životu svetog Franje Asiškog. Kada je Franjo početkom 13. stoljeća došao do zapuštene crkvice, odlučio ju je obnoviti. Upravo se ovdje počela oblikovati zajednica iz koje je nastao franjevački red, a prema tradiciji, na tom je mjestu i sveta Klara započela svoj redovnički život. Naziv Porcijunkula doslovno znači mali komad zemlje, što prilično dobro opisuje skromne početke mjesta koje će poslije postati jednim od najvažnijih kršćanskih svetišta.

Sredinom 16. stoljeća papa Pio V. odlučio je da se oko Porcijunkule izgradi velika bazilika koja će zaštititi povijesnu crkvicu i omogućiti prihvat sve većeg broja hodočasnika. Gradnja je započela 1569. prema projektu talijanskog arhitekta Galeazza Alessija, a završena je 1679. godine. Dakle, više od stotinu godina gradila se monumentalna građevina čiji je jedan od glavnih zadataka bio sačuvati malu crkvu koja je već stoljećima stajala na istome mjestu.

Arhitektonski kontrast teško je opisati. Trobrodna bazilika, visoki svodovi i golemi stupovi okružuju malenu građevinu koja izgleda kao da je ondje naknadno postavljena. Porcijunkula pritom nije jedino povijesno mjesto koje se čuva unutar kompleksa. Tu se nalazi i Kapela preminuća, podignuta na mjestu na kojem je sveti Franjo umro, kao i ružičnjak povezan s legendom o njegovu životu.

I baš ovdje ću završiti priču, pred malenom Porcijunkulom, koja se svojim skromnim dimenzijama pomalo gubi u raskoši goleme bazilike. Fascinantno je da se iza svih onih monumentalnih građevina, velikih trgova i stoljeća povijesti krije jedna tako jednostavna crkvica čija se vrijednost ne mjeri veličinom. A upravo je ondje, prije više od osam stoljeća, započela priča kojoj Assisi velikim dijelom može zahvaliti što je postao poznat diljem svijeta.