Obitelj s osmero djece obnovila je derutno kameno imanje u zaboravljenom selu i pretvorila ga u svoj dom

Zanimljivo je kako se životni putevi ponekad isprepletu na najneočekivanijim mjestima. Ona je Ruskinja s uspješnom karijerom u Moskvi, on Amerikanac poslovno vezan uz New York, a zajedno imaju ni manje ni više nego osmero djece. Već i sama organizacija svakodnevice tako velike obitelji vjerojatno je zahtjevna, posebno kada su roditelji poslovno vezani uz gradove udaljene tisućama kilometara. Ipak, ovaj je par odlučio potražiti mjesto na kojem će se svi moći okupljati, daleko od velikih gradova i njihove užurbanosti. Od svih mogućih lokacija na svijetu izbor je na kraju pao na jedno malo, pomalo zaboravljeno mjesto u Sloveniji, gdje ih je čekalo staro kameno imanje koje će postati njihov novi obiteljski dom.

Danas ćemo svratiti do sela Kanalski Lom, na Banjškoj visoravni iznad dolina Soče i Idrijce, gdje se susreću mediteranski i alpski krajolik. Ovaj krški predio, obilježen prostranim pašnjacima, tradicionalnim kamenim kućama i krovovima od škriljevca, prilično je udaljen od svega što bismo povezali sa životom u Moskvi ili New Yorku. Međutim, upravo je takvo okruženje privuklo rusko-američki par, koji je ovdje kupio staro seosko gospodarstvo s namjerom da izgradi dom za svoju deseteročlanu obitelj.

U početku su vlasnici razmišljali o izgradnji nove kuće, no susret s arhitektima iz poznatog slovenskog studija OFIS promijenio je njihove planove. Arhitekti Rok Oman i Špela Videčnik prepoznali su vrijednost dviju postojećih kamenih građevina i predložili da upravo one postanu temelj budućeg doma. Iako objekti nisu bili zaštićeni kao kulturna baština, njihova tradicionalna gradnja i odnos prema krajoliku predstavljali su vrijednost koju bi bilo šteta izgubiti. Vlasnike nije trebalo dugo uvjeravati. Uostalom, ako su već odabrali tako udaljen i specifičan kraj, očito su znali cijeniti njegovu autentičnost.

Tako je započeo dugotrajan i prilično zahtjevan projekt obnove imanja Lom, koji se odvijao skoro sedam godina. Arhitekti su kasnije priznali da je cijeli proces bio podjednako sociološki koliko i arhitektonski izazov. Osim različitih kulturnih i životnih navika vlasnika, trebalo je riješiti i niz vrlo praktičnih problema. Imanje se, naime, nalazi na teško dostupnom području do kojeg vodi uska cesta, pa čak ni domaći izvođači radova nisu bili pretjerano oduševljeni idejom da ondje organiziraju gradilište.

Međutim, najveći izazov ipak su predstavljale same kamene građevine. Kako bi se sačuvali postojeći zidovi i istodobno osigurala stabilnost novog doma, bilo je potrebno provesti temeljitu konstrukcijsku obnovu. Zidovi su ojačani posebnim postupkom injektiranja, ugrađene su armiranobetonske veze, a nove betonske ploče dodatno su učvrstile cijelu konstrukciju. Iza tradicionalnog kamenog pročelja tako se danas nalazi suvremeni konstruktivni sustav koji je starim građevinama omogućio nastavak života.

Obnovljene kamene kuće arhitekti su povezali novim ulaznim krilom, oblikovanim prema načelima lokalne graditeljske tradicije, ali izvedenim suvremenim materijalima. Upravo se na tom dijelu najbolje očituje pristup cijelom projektu. Novi elementi jasno se razlikuju od izvornih građevina, ali svojim proporcijama i suzdržanim izgledom poštuju postojeću arhitekturu. Sive fasadne ploče bojom su bliske kamenu, ali su dovoljno nenametljive da stare zidove ostave u prvom planu.

Rezultat je zanimljiva arhitektonska kompozicija ukupne površine od približno 359 četvornih metara, u kojoj se jasno mogu iščitati različita razdoblja gradnje. Masivni kameni zidovi i tradicionalni krovovi zadržali su prepoznatljiv karakter nekadašnjeg seoskog gospodarstva, dok novi dijelovi omogućuju njegovo suvremeno korištenje. Posebno je pohvalno što arhitekti nisu pokušali prikriti razlike između starog i novog. Naprotiv, upravo su ih iskoristili kako bi naglasili vrijednost onoga što su zatekli.

Slična se logika nastavlja i u unutrašnjosti. Kameni zidovi djelomično su ostavljeni vidljivima, a na pojedinim mjestima izmjenjuju se s površinama neobrađenog betona. Njihovu hladnoću ublažava drvo, koje dominira interijerom i prostoru daje toplinu potrebnu obiteljskom domu. Uređenje je jednostavno, s masivnim elementima i bez suvišnih dekoracija, čime se dodatno naglašava karakter nekadašnjih seoskih kuća.

Cijeli projekt zapravo otvara zanimljivo pitanje odnosa prema starim građevinama, osobito onima koje nemaju formalnu spomeničku zaštitu. Njihova vrijednost često se prepoznaje tek kada se pojavi mogućnost da budu srušene i zamijenjene nečim novim. U ovom slučaju arhitekti i vlasnici odlučili su krenuti težim putem, prihvatiti ograničenja postojećih građevina i prilagoditi im suvremeni način života.