Slavna norveška “sloboda lutanja prirodom” ozbiljno je ugrožena, pojavio se problem na koji nitko nije računao

Jeste li ikad čuli za allemannsretten? Ljubitelji Norveške odmah će znati da je riječ o “slobodi lutanja“, pravu na slobodno kretanje, tj. temeljnom načelu koje svim ljudima dopušta neograničen pristup šumama, planinama i obalama, bez obzira na to tko je zapravo vlasnik te zemlje. Zvuči idilično, no pretjerani rast turizma i prenapučenost na određenim lokacijama sve više ugrožavaju sigurnost posjetitelja pa lokalne vlasti sad razmatraju uvođenje restriktivnih mjera u danima najvećeg prometa.

Uvršten u Zakon o rekreaciji na otvorenom iz 1957. godine, allemannsretten osigurava da i lokalno stanovništvo i posjetitelji mogu slobodno istraživati ​​prirodu, pod uvjetom da to čine odgovorno. Zahvaljujući tzv. ”pravu na lutanje”, slavne norveške pješačke staze već su dugo dostupne svima – od legendarnog Preikestolena, strme litice koja se uzdiže 604 metra iznad Lysefjordena, do strmog uspona Reinebringen na Lofotskom otočju – ove rute privlače avanturiste iz cijelog svijeta.

Preikestolen je, primjerice, samo lani posjetilo rekordnih 380.000 ljudi. A ako se trenutačni trendovi nastave, ovo čudo prirode do 2030. godine moglo bi privući i do 500.000 ili više turista, piše Forbes. U najprometnijim danima, spomenutu turu prođe oko 5800 planinara, što stvara gužve i kolone na uskim stazama te predstavlja ogroman sigurnosni rizik na samom vrhu litice.

Slično je i na Reinebringenu, strmoj stazi na Lofotima, kojom je prošlog ljeta u jednom danu prolazilo skoro 4800 ljudi. Gužve su rezultirale stvaranjem ilegalnih i nesigurnih parkirališta, koja ometaju lokalno stanovništvo, ali i vozila hitne pomoći, kojima je, u slučaju nesreće, sve teže pristupiti lokaciji. Lokalne vlasti stoga zahtijevaju uvođenje određenih ograničenja, no svaki takav potez mogao bi biti u žestokom sukobu s allemannsrettenom.

Suočeni s ovim izazovima, upravitelji staza predlažu zakonske izmjene kako bi se omogućile privremene granice za posjetitelje, ograničavajući broj planinara u danima s velikim prometom. No je li to uopće izvedivo? Jer prema postojećem zakonskom okviru, samo policija može ograničiti pristup lokacijama u izvanrednim okolnostima. A to znači da čak ni najprometnije staze, barem dok je postojeći zakon na snazi, ne mogu odbiti planinare, bez obzira na gužvu.

”Vremena su se promijenila i Norveška im se mora prilagoditi”, smatraju upravitelji staza. Andreas Bjelland Eriksen, ministar klime i okoliša, kaže da vlada ne planira mijenjati ”pravo na lutanje”, nazivajući ga ”jednom od najvećih stvari koje Norveška ima”. No dao je zeleno svjetlo za istraživanje alternativnih mjera koje bi trebale riješiti ovaj gorući problem.

Neke općine već su ograničile dostupnost parkirališta kako bi kontrolirale broj posjetitelja. Druge pak razmatraju uvođenje autobusa kako bi potaknule turiste da koriste javni prijevoz umjesto osobnih automobila. Sve se više promiču ranojutarnja ili kasnovečernja planinarenja te ona izvan ljetnih mjeseci, a vlasti također rade na razvoju i oglašavanju manje poznatih pješačkih ruta kako bi se rasteretile najpopularnije lokacije.

”Ograničenja bi trebala biti posljednje sredstvo. Zato se zalažemo za bolje upravljanje stazama i ulaganje u obrazovanje posjetitelja”, zaključuju iz Norveške planinarske udruge (DNT). Sve u svemu, vrijeme nam tek treba pokazati kako će izgledati budućnost allemannsrettena.