Petra je zbog burnouta napustila veliku korporaciju i vratila se na selo! Danas obnavlja imanje staro više od 100 godina

Nisam znala kako ću ni što ću, ali sam osjećala kako je to mjesto koje me čeka i gdje pripadam, rekla je Petra Špehar. Naime, iako ju je put iz rodnog Bjelovara odveo u Zagreb, pa i preko granice, mjesto gdje pripada bilo je staro obiteljsko imanje na Bilogori. Tamo, na istoj zemlji kojom su hodali njezini preci i na kojem se ‘šuljaju’ bilogorske vile, Petra danas gradi jedan novi svijet za sebe. Naišla sam na njega u bespuću društvenih mreža. Nešto me privuklo, neka nježnost i toplina koje su zračili iz profila nazvanog Petra and Co, ali i sestrinskog računa Kod bake Nane. Tamo sam je ‘našla’ na imanju po imenu Vilinselo, na sigurnom odmaku od korporativnog svijeta, kako gradi novo poglavlje svog života okružena kozmosima, zelenim vidicima i životinjama, ponijem Flekicom, kujicama Mimi, Avom i Nalom te Tedijem i Flokijem, ali i nekoliko maca, tri pčelinje zajednice, tri guske, dvije patke i 15 koka.

Ovom novom poglavlju prethodila su neka prošla u kojima je, kako i sama za sebe kaže, možda jedino njezino ime bilo nepromjenjiva stvar. Naime, Petra je diplomirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, odradila je, među ostalim, dva inozemna internshipa iz područja zdravlja konja, jedan u Sloveniji (kirurgiju), a drugi u Njemačkoj (porodništvo i reprodukcija sportskih konja).

“Nakon diplomiranja, u doba pandemije, sve ponude za posao su nestale, a jedina postojeća je bila ona iz Njemačke, iz sestrinske uzgojne štale gdje sam odrađivala internship. Napravila sam test za COVID, spakirala cijeli svoj život i psa Tedija, uzela nasumičnu knjigu s police i u tom trenutku je iz nje ispala fotografija mojih kobila, mog prošlog psa i mene s livade na našem imanju. Ta fotografija bila je razlog mog ubrzanog povratka iz Njemačke već nakon dva tjedna. Često se zezam da su to vile odradile svoje jer upravo je to područje gdje se nalazi naše imanje poznato prema bilogorskoj mitologiji, pa tako i bilogorskim vilama. Baš iz tog razloga, naše imanje nazivamo Vilinselo”, kaže.

Nekoliko mjeseci kasnije preuzela je OPG od bake i zaposlila se kao veterinarka u lokalnoj ambulanti. No, kada je, šest mjeseci kasnije, Tediju dijagnosticiran tumor, odlučila je prihvatiti posao koji se slučajno našao na njezinu stolu, iz područja kliničkih ispitivanja za jednu američku korporaciju. “Početkom ove godine, zbog kroničnog burnouta, dala sam otkaz i ponovo, bez ikakve ideje o budućnosti, krenula u nekom svom smjeru. Danas, polagano privodim kraju svoj drugi fakultet (MBA na Sveučilištu Algebra Bernays), radim kao konzultantica za razvoj poslovanja jednog švicarskog start-upa iz područja kliničkih ispitivanja, ali i gradim neku svoju priču”, kaže.

Tu priču opisuje idućim riječima: “poslovni ekosustav osobnih brendova kojima su zajednički sezonalnost, održivost, organski rast i etično poslovanje, a sve s ciljem pronalaska unutarnjeg svjetla na koje smo tijekom odrastanja zaboravili”.

Imanje, Vilinselo, nalazi se na Bilogori, 25 kilometara od Bjelovara i u Petrinoj je obitelji preko 100 godina. “Ono nije glamurozno, niti grandiozno, ali meni je posebno drago. Na našem imanju nalazi se jedna mala vikendica koju uskoro renoviramo u naš dom, jedna stara bilogorska kuća u kojoj se još nalazi stara peć, namještaj i stari vezeni stolnjaci. Nalazi se i štala sa štagljem koja je trenutačno dom našeg ponija Flekice i naših pernatih ljubimica, a uskoro postaje moj keramički studio”, pojašnjava.

U sklopu imanja nalaze se i tri hektara dvorišta koje je djelomično prenamijenjeno u održivu cvjetnu mikro farmu, malu plantažu borovnica, vrt i vinograd. Imaju i terasu s vanjskom kuhinjom i prostorom za radionice koji je u renovaciji. “Postoje periodi kad većinu vremena provodimo u vrtu, postoje periodi kad smo uglavnom u staroj kući. A opet, postoje i periodi kad bih najradije digla ruke od svega. Ali u svakom tom periodu vile odrade svoje i pošalju mi neki znak. Pa sam tako sasvim slučajno pronašla potvrdu o mirovini svog šukundjeda Andrije koji je i podigao ovo imanje u današnjem stanju. Tek tada sam saznala da je radio kao sluga i to mi je bio dovoljan poticaj da krenem dalje”, prisjeća se.

U drugom trenutku, nastavlja, pronašla je potkovicu staru 100 godina na mjestu gdje je svakog tjedna prolazila otkako zna za sebe, a onda se pojavila i stara cigla s otiskom šapice te je saznala kako je preko puta imanja bila stara ciglana. “Kad god poželim odustati i jednostavno kupiti stan, neka sila, ludost i neobjašnjiva hrabrost me gurnu u drugom smjeru”, govori Petra.

Vilinselo bi svoja vrata trebalo otvoriti iduće godine. “Ali posjeti nisu namijenjeni za širu publiku, već za manja, intimna druženja kroz kreativne radionice, obiteljska i brand fotografiranja i, ono što nam je glavni cilj, za posjetitelje jednodnevnih retreat burnout free radionica. Želja nam je da upravo to imanje bude početak potrage za izgubljenim unutarnjim svjetlom i svijetom”, kaže.

U pozadini ovog novog života bilo je, kaže Petra, puno psihoterapije, razgovora s najbližima, planiranja i smišljanja strategija, propitkivanja ovdašnjih shvaćanja da je stalan posao ‘bogatstvo’ koje se ne preispituje. “Zbog bakinog zdravstvenog stanja i stalnog žongliranja između života u gradu i selu, posla i dana godišnjeg odmora, znala sam da do neke promjene mora doći, a prestanak veselja zbog radova na vlastitim projektima bio mi je dosta dobar indikator da se neke stvari moraju promijeniti i da je vrijeme”, kaže.

Kad se danas sjeti burnouta, prolaze je trnci. “Ja sam osoba koja je high-performer, koja je radila na svim mogućim inicijativama u svom timu, koja je uvijek radila s najzahtjevnijim klijentima i državama jer sam bila u globalnom timu, do trenutka kad mi je od same pomisli na posao postalo mučno. Nije to došlo preko noći, tome je prethodilo nekoliko godina ‘porezotina burnouta'”, prisjetila se.

“Za mene su ‘porezotine burnouta’ oni kraći umori koje lako možeš maskirati s flasterom i nastaviti dalje sa životom. Međutim, taj flaster u vidu godišnjeg odmora, hobija ili smanjenja radnih sati, ne zaustavlja širenje porezotine. Meni je započelo s manjim burnoutom, prošlo ljeto sam razvila autoimunu bolest, a početkom ove zime sam prestala funkcionirati do trenutka kad sam zaručniku rekla da ozbiljno razmišljam o hospitalizaciji jer ne znam više kako i kuda dalje. Jednoglasno smo odlučili kako je vrijeme za izlazak iz sistema velike korporacije i kako ćemo već nešto nekako smisliti”, prisjeća se Petra.

Danas se više ne budi u panici jer je sanjala da je na godišnjem i da se vraća na posao, kaže, iako osjeća posljedice burnouta kao što je strah od davanja cijelog sebe u nove stvari. Naučila je kako postaviti granice, kako stati i cijeniti vlastitu vrijednost bez da to, kako kaže, uključuje neispavane sate, hustle kulturu i sve ostale čari korporacijskog života. A ima lijek i za slučaj da se pojavi sumnja u ono što trenutačno radi. “Postavljanje vizije, definiranje svog ‘zašto’, kreiranje sistema i poticajno okruženje moja su formula za neposustajanje kad zapne”, kaže.

Vizija je, kaže Petra, oživjeti hrvatska sela. “Znam da zvuči jako nadobudno, ali kroz sadržaj koji kreiram i priču koju stvaram, želja mi je utjecati na što veći broj mladih ljudi i približiti im ideju sezonskog života na selu i povratak (vlastitoj) prirodi. Trenutačno to pokazujemo kroz renovaciju našeg imanja na Bilogori, kreativnim radionicama u prirodi, pričama iz bakinog vrta, a gdje ćemo završiti, ni sama još ne znam. Znam gdje želim biti za 10 godina, ionako sam čovjek koji je stalno ‘in progress’ pa vjerujem da će i moj život ići u smjeru u kojem ću biti spremna”, govori Petra.

Za kraj, nismo mogli odoljeti, a da je ne pitamo ima li poruku za one koji žele krenuti sličnim putem. Jednostavna je i glasi “samo kreni”. “Shvatila sam da mi itekako znamo što i tko je za nas, ali od trenutka donošenja odluke pa do provedbe nastaje period pregovaranja sa strahom, i to je jedan od najgorih perioda u životnim tranzicijama, a njegovo trajanje ovisi o odlučnosti i hrabrosti. Probaj skratiti taj proces. Rijetko kad vidimo cijeli put ispred nas, ali dokle god vidimo stazu za tek prvi korak, to je sasvim dovoljno. Svjesna sam i kako za to da kreneš drugim, manje utabanim putem, ponekad treba puno hrabrosti, ali isto tako vjerujem da izabrati sebe ispred sigurnog, a nesretnog života, uvijek donese nešto dobro. Najbolja stvar koju možeš napraviti za sebe i ljude oko sebe je biti dobro sebi, jer tek onda možeš biti dobro i drugima, poručila je Petra.