Šačica redovnika u našem je susjedstvu izgradila čitav grad! Proizvodili su struju i sir, liječili ljude i vodili više od 20 obrta

Krenete li iz središta Banje Luke uz Vrbas, nakon nekoliko kilometara stići ćete do naselja Trapisti, nekadašnjeg Delibašina Sela. Danas je to miran dio grada, no krajem 19. stoljeća ovdje je započela jedna od najneobičnijih razvojnih priča u ovom dijelu Europe. Nekolicina redovnika na gotovo praznom zemljištu podigla je samostan, radionice, tvornice, školu, bolnicu i vlastitu elektranu, te je stvorila kompleks koji je funkcionirao poput grada u gradu.

Sve je počelo 1869. godine. Austrijski trapist Franz Pfanner, redovnik guste crvene brade rodom iz Bregenza, dolazi sa šestoricom subraće nakon što su mu pokušaji da osnuje samostan u Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji redom propali. Zemlju kupuje u tada osmanskoj Bosni, uz Vrbas, od Banjalučanina Tome Radulovića. Prvih dana braća su živjela u sićušnoj drvenoj kolibi koja je ranije služila za telad, a koja i danas stoji u samostanskom dvorištu. Samostan su, u znak zahvalnosti njemačkom samostanu koji je pomogao gradnju, nazvali Marija Zvijezda.

I onda, umjesto da se povuku u tišinu i molitvu, kako su svi očekivali, trapisti su zasukali rukave. Ono geslo po kojem su poznati, moli i radi, ovdje su shvatili posve ozbiljno. U desetljećima koja su uslijedila oko samostana je izniknuo pravi poljoprivredni, zanatski i industrijski kombinat.

Pivovara, mljekara, tvornica sira, ciglana, mlin, tiskara, tvornica tjestenine, žitnica, kovačnica, pilana, sušnica za šljive, pekara, tvornica kože i boja, hladnjača, stolarska radionica, pčelinjaci, rasadnici, staje za stoku. Uz to, sagradili su sirotište, bolnicu, pučku kuhinju, stanove za radnike i školu u kojoj su mještane učili zanatima. Kad se sve zbroji, govorimo o više od dvadeset pogona i obrta na jednom mjestu.

Prije Prvog svjetskog rata u samostanu je, prema banjolučkim crkvenim izvorima, živjelo oko 230 članova iz čak devet zemalja, dok pojedini izvori spominju i do 250 redovnika. Među njima je bilo matematičara, fizičara, liječnika, arhitekata, biologa i profesora latinskog, talijanskog, njemačkog i francuskog jezika. Upravo se zbog svega toga Marija Zvijezda često spominje kao jedan od najvećih, a prema nekim navodima i najveći trapistički samostan na svijetu u svoje doba.

Prvi je sir trapist. Sirana je osnovana 1882. godine i u najboljim je danima prerađivala goleme količine mlijeka, po nekim navodima blizu pet tisuća litara na dan, a 1930. isporuka mlijeka dosezala je oko osam tisuća litara. Sir se, kažu, jeo i na bečkom carskom dvoru i na kraljevskom dvoru u Beogradu, a izvozio se diljem Austrougarske Monarhije i dalje po Europi.

Zanimljivo je i to da recept nikada nije zapisan. Naime, prenosi se usmeno, s redovnika na redovnika, a priča kaže da ga je u datom trenutku znao samo jedan trapist. Ako bi taj iznenada preminuo, po recept bi se odlazilo u matični samostan u Francuskoj. Nakon što je poslije rata proizvodnja praktički zamrla, originalni se trapist ponovno pravi od 2008. godine, danas u pogonu banjolučkog Caritasa.

Drugi proizvod po kojem su trapisti u BiH bili poznati jest pivo. Kako je mnogo redovnika bilo njemačkog podrijetla i vično pivarstvu, a smatrali su da se narod truje lošom rakijom, već od 1873. godine počeli su variti pivo, isprva za vlastite potrebe, a poslije i industrijski. Iz te je trapističke pivovare izrasla današnja Banjalučka pivara, poznata po Nektaru.

Možda i najveći šok za ondašnje Banjalučane stigao je 27. ožujka 1899. Toga je dana kod trapista zasvijetlila prva električna žarulja u ovome kraju, a redovnici su na Vrbasu podigli prvu hidrocentralu u Bosni, isprva s turbinom od 60 konjskih snaga. Do 1910. ojačali su je na 300 konjskih snaga i strujom opskrbili cijeli grad. Uz to su 1904. sagradili i prvi banjolučki most, Most svetog Bernarda, a 1907. u grad je stigla i prva visokoškolska ustanova, teološko učilište koje se smatra prvim banjolučkim fakultetom.

Kraj ove priče, nažalost, nije nalik njezinu sjaju. U završnici Drugog svjetskog rata, na Silvestrovo 1944., samostan je napadnut i zapaljen, oko 20 tisuća knjiga na osam do deset jezika izgorjelo je, a kip svetog Bernarda završio je u Vrbasu. Nove vlasti potom su trapistima oduzele svu imovinu. Sam samostan pretvoren je u ortopedsku kliniku, koja i danas radi. Zanimljivo, bolnica je na tom mjestu postojala oduvijek, pa je to zapravo već treća ortopedija na istoj lokaciji. Zajednica koja je nekoć hranila i podigla čitav grad danas se svela na tek nekolicinu redovnika.