Barba Ante, koji s 95 godina svaki dan radi u vinogradu, i sedmogodišnji Roko, najmlađi pčelar u Hrvatskoj, prošle su vas godine potpuno osvojili

Zanimljiva mjesta. Fascinantne činjenice. Reportaže sa savjetima i dojmovima iz prve ruke. Kvizovi i recepti. Sve ste to u prošloj godini u velikom broju čitali na Putnom Koferu i hvala vam na tome. No nekako su vam se ipak najviše svidjele priče o ljudima o kojima smo pisali. Nisu to pjevači, glumci, političari. Naši su protagonisti naizgled obični ljudi s velikim i zanimljivim pričama. Proizvođači, turistički vodiči, poljoprivrednici, entuzijasti. I sami najviše volimo izaći na teren, razgovarati s ljudima, otkrivati i prenositi vam njihove priče. Od stotinjak intervjua koje smo u 2025. objavili, ovih šest vam se posebno svidjelo!

Ruke su mu izborane, dlanovi hrapavi, kosa sijeda, a korak nesiguran. Ali osmijeh i sjaj u očima kao da brišu godine koje su na njegovom licu iscrtale duboke bore. Eh da, godine… Ante Buktenica Peculo ima ih 95 i svaki dan, bez iznimke, provodi u svom vinogradu na Šolti. To ga smiruje, tamo se najbolje osjeća, to je njegov život…

Imali smo priliku kratko porazgovarati s gospodinom Antom, koji je veselo primio goste, natočio čašu svog dobričića i prisjetio se minulih godina, te prepričao kako njegova svakodnevica izgleda danas. “Pitaju me zašto se mučim, ali meni je to za dušu. Biti u vinogradu, sjediti, udisati čisti zrak… Najbolje se osjećam u vinogradu i to me najviše opušta, iako sam tu najviše muke vidio,“ otkriva nam barba Ante.

Dok većina njegovih vršnjaka slobodno vrijeme provodi uz crtiće i igrice, Roko Guvo ima posve drukčiju svakodnevicu. Sa samo sedam godina postao je najmlađi registrirani pčelar u Hrvatskoj, a u svijetu košnica, zujanja i meda snalazi se s nevjerojatnom lakoćom. Posjetili smo ga u Zelini i njegova nas je priča oduševila.

O pčelama govori jednostavno, bez velikih riječi i bez potrebe da se dokazuje. U njegovim odgovorima nema naučenih fraza ni odraslih konstrukcija, već čista dječja iskrenost i prirodno razumijevanje svijeta koji ga okružuje. Med voli, kaže, posebno livadski, a pčele ga, kako sam naglašava, uopće ne plaše.

Jeste li ikada poželjeli uživati u istinskoj divljini, biti na svega nekoliko metara od jedne od najfascinantnijih životinja naših prostora, medvjeda? Ako da, u Gorskom kotaru postoji čovjek koji vam taj san može ispuniti. Zovu ga, a kako drugačije, nego Medo, no javnosti je poznatiji kao ‘Cromedo‘.

Njegovo ime je Željko Zbašnik i upravo on nudi mogućnost ‘fotolova’, odnosno doživljaj promatranja i fotografiranja medvjeda u svojih nekoliko osmatračnica, smještenih duboko u divljini gorskih šuma. Gorski kotar oduvijek je njegov dom, u Pargu kod Čabra je rođen i tamo živi i danas, a odmalena je vezan uz tamošnju divljinu. Razgovarali smo sa Željkom koji nam je približio svijet medvjeda, ali i život u ovom „divljem“, ali tako pitomom hrvatskom kraju.

Eric Nsabiyumva iz Burundija u Hrvatsku stigao u prosincu 2022. godine. U domovini je punih sedam godina radio kao srednjoškolski profesor i predavao jezike (engleski, francuski, kirundi te kiswahili, afrički jezik koji govori više od 200 milijuna ljudi), a danas je zaposlen u skladištu jedne velike tvrtke za dostavu paketa, uči hrvatski, pokušava se integrirati u novu zajednicu i aktivno sudjeluje u društvenom životu.

Na proljeće smo proveli dan s Ericom i prenijeli njegovu nevjerojatnu priču o teškom životu u njegovoj rodnoj zemlji, o upornosti i snovima. Eric u Zagrebu radi, marljivo uči jezik, volontira i kroz predavanja približava ljudima priču o svojem kontinentu i životu tamo. U hrvatskoj je oduševljen slobodama i poštivanjem ljudskih prava, a san mu je da jednog dana, ponovo, radi kao učitelj.

Dok mnogi sanjaju uredski posao s fiksnim radnim vremenom i stabilnom rutinom, Lora Mihaljević svoj je bijeg iz sustava pronašla u zemlji. I to doslovno. Danas njezine ruke, koje su nekad listale knjige i držale mikrofon, beru jagode, osmišljavaju domaće delikatese i brižno slažu kutije koje putuju prema kupcima diljem Hrvatske. U vremenu kada poljoprivrednici gotovo svakodnevno vode bitke s klimom, tržištem i cijenama koje sve češće diktira uvoz, naići na primjer poput onog iz Dusine, malenog sela nedaleko od Vrgorca, pravo je i rijetko osvježenje.

Ljudi poput Lore i Davora Mihaljevića nisu se vratili zemlji jer nisu imali izbora, nego upravo zato što su ga imali. Oboje su mogli birati lakše puteve. Lora je profesorica, Davor zaposlenik u gradskom poduzeću. Razgovarali smo Lorom koja je umjesto klima uređaja i uredske stolice izabrala vjetar i motiku u ruci i njezina nas je priča uistinu nadahnula.

Opaaaa, bravo Njuki! Uzvik oduševljenja prolomio se šumom kad je sitna kuja sive, kovrčave dlake počela žustro iskapati zemlju, a njezin gazda iz rupe koju je napravila izvadio crni, neugledni grumen. Taj grumen je crni tartuf, uzvik je, priznajemo, došao iz naših usta, a vlasnik Njuške, od milja Njuki, je tartufar Petar Alebić koji je na ovakve pronalaske, za razliku od nas, ipak već navikao.

Ovog smo ljeta vruć srpanjski dan proveli s Petrom u Turopoljskom Lugu i s njim se uputili u pravi lov, odnosno potragu za tartufima. Tek kad smo s njim zakoračili u šumu, ušli u njezinu dubinu preskačući odlomljene grane i tjerajući komarce, mogli smo dobiti dojam zašto je tartuf toliko cijenjen i koliko ga je, zapravo, teško pronaći.