Eric je danima pješačio do Hrvatske u potrazi za sigurnošću: danas u Zagrebu volontira s djecom i svakodnevno uči jezik

Međunarodni ili Svjetski dan izbjeglica, koji se svake godine obilježava 20. lipnja, ima za cilj skrenuti pozornost na izazove s kojima se suočavaju osobe koje su bile prisiljene napustiti svoj dom, ali i razbiti predrasude te senzibilizirati javnost o njihovim pravima i potrebama. U Prihvatilištu za tražitelje azila Porin u novozagrebačkom naselju Dugave utočište je pronašao i 42-godišnji Eric Nsabiyumva iz Burundija, koji je u Hrvatsku stigao u prosincu 2022. godine. U domovini je punih sedam godina radio kao srednjoškolski profesor i predavao jezike (engleski, francuski, kirundi te kiswahili, afrički jezik koji govori više od 200 milijuna ljudi), a danas je zaposlen u skladištu jedne velike tvrtke za dostavu paketa, uči hrvatski, pokušava se integrirati u novu zajednicu i aktivno sudjeluje u društvenom životu. Ovo je njegova inspirativna životna priča!

Naš sugovornik živio je u gradu Cibitoke na sjeveroistoku Burundija, blizu granice s Demokratskom Republikom Kongo i Ruandom na istoku Afrike. Njegova domovina, država s oko 14 milijuna ljudi, od 1885. bila je dio njemačke, a kasnije i belgijske kolonije, a neovisnost je stekla 1962. Osim što je diplomirao na Fakultetu umjetnosti i društvenih znanosti (Odsjek za afričke jezike i književnost), Eric je u Burundiju bio iznimno aktivan i u omladinskim organizacijama, sudjelujući u brojnim edukativnim programima te projektima za djecu i mlade. Oženjen je i ima dvoje djece, šestogodišnjeg sina i još jednog dječaka koji će uskoro proslaviti peti rođendan.

Iz svoje zemlje morao je, kaže, pobjeći zbog sigurnosti, bojao se za vlastiti život. Iako je građanski rat u Burundiju završio 2005., njegovu domovinu i dalje potresaju veliki nemiri. Svjetski mediji već godinama upozoravaju na to da vladajuća stranka proganja neistomišljenike, selektivno targetira ‘neprijatelje’, otima ljude na ulici, pogubljuje ih. Situacija je, ističu, opasna. Nevladine organizacije također izvještavaju o Burunđanima koji žive u konstantnom strahu od toga da će postati mete progona. Ako se zločin i prijavi, isti se, nažalost, rijetko kad istraži. Režimska politika svodi se na eliminaciju onih koje vladajući doživljavaju kao prijetnju. Zbog loše atmosfere u zemlji, Eric je odlučio otići te potražiti međunarodnu zaštitu i azil.

Pobjegao je u dobi od 39 godina. Bio je to prvi put da je uopće napustio Burundi i nije mu bilo nimalo lako. Morao je ostaviti majku, tri brata i četiri sestre. Otac mu je preminuo 2006., a jedna sestra 2002. Pitamo ga kako je izgledalo njegovo putovanje do Hrvatske. ”Uf, teško. Prvo sam letio do Srbije, odakle sam nastavio u Bosnu pa tek onda u Hrvatsku. Dio sam putovao autobusom, no uglavnom sam pješačio, kroz šume, planine, preko rijeka, usred zime. Bilo je jako hladno, padao je snijeg, ali hvala Bogu, sve je dobro prošlo. Kad sam napokon stigao do hrvatske granice, tamo negdje kod Siska, dočekali su nas vaši policajci. Objasnili smo im da tražimo azil, a oni su nas kombijem prevezli u stanicu, pregledali nas, obavili razgovore s nama, uzeli nam otiske prstiju…

Lijepo su postupali s nama, bili su obzirni i dragi. Tad mi je laknulo, shvatio sam da je Hrvatska sigurna zemlja u kojoj napokon mogu pronaći mir. I tako sam odlučio ostati. Ovdje sam već dvije i pol godine, strpljivo čekam odluku o svojoj sudbini. Nadam se da će mi nadležni organi pružiti zaštitu i dopustiti da ostanem ovdje dok se situacija u mojoj domovini ne popravi. Hrvatska je divna, a ljudi su jako susretljivi i velikodušni. Naravno da bih se htio vratiti u Burundi. Ondje sam ostavio sve, obitelj i prijatelje, tamo su moji korijeni i moja povijest. Ako Bog da, kad dobijem azil, moći ću dovesti suprugu i sinove, zbog njih mi je najteže, silno mi nedostaju”, kaže nam Eric.

Zagreb je, otkriva nam, za njega bio potpuno novi svijet. Prvih nekoliko tjedana bio je izgubljen i uopće nije izlazio iz Porina. Nikoga nije poznavao, prvi put u životu bio je okružen isključivo bijelcima, bojao se prići ljudima, nije znao kako će reagirati na njega. A onda ga je spasio esperanto, univerzalni jezik osmišljen kako bi olakšao komunikaciju između ljudi iz različitih jezičnih i kulturnih pozadina. Eric ga je počeo učiti u Burundiju još kao student 2008. i vrlo brzo je napredovao. Na internetu je potražio kontakte esperantista u Zagrebu i javio se njihovom Savezu u Vodnikovoj ulici 9.

I samo dan nakon što im je poslao e-mail poruku u kojoj im se predstavio, oni su poslali nekoga da ga iz Porina doveze u njihov ured. ”To je za mene bio početak jednog divnog prijateljstva. Zamislite, u jednom danu dobio sam novu obitelj od čak 30-ak ljudi! Svi su uzeli moj broj telefona, počeli su me zvati na ručkove, druženja, u kino, na kavu… Nevjerojatno lijep osjećaj, odjednom sam imao društveni život! Ti divni ljudi učinili su sve da se osjećam dobrodošlim. Tad sam znao da želim ostati u Hrvatskoj”, govori nam Eric.

Uz pomoć esperantista polako je počeo otkrivati i istraživati stvari, učiti o Hrvatskoj, sudjelovati na njihovim konferencijama… A s obzirom na to da je odličan i s djecom, naš sugovornik iz Burundija uključio se i u brojne programe i radionice u gradskim knjižnicama, gdje mališanima priča o Africi, uči ih svahili… ”Naravno da bih jednog dana i ovdje volio raditi u školi, znate kako se kaže ‘jednom učitelj, uvijek učitelj’, ali pomalo, ipak prvo moram usavršiti jezik”, smije se Eric.

Hrvatski mu jako dobro ide, no padeži mu, priznaje, tu i tamo zadaju glavobolju. A s obzirom na to da je pravi perfekcionist, ako nije siguran kako se nešto točno kaže, radije će se prebaciti na engleski. Ovdje se povezao i s crkvenom zajednicom, koja mu također puno pomaže pri učenju jezika. ”Činjenica da netko odvaja svoje privatno vrijeme, po dva sata dvaput u tjednu, jedna je od najljepših stvari koje sam doživio u Zagrebu. Velika je to žrtva koju treba cijeniti”, zahvalan je Eric.

Što se života u Hrvatskoj tiče, najviše ga je, kaže, oduševilo poštivanje ljudskih prava. ”Stekao sam dojam da vaši ljudi imaju slobodu. Ovdje smiješ biti ateist, možeš javno reći da ne vjeruješ u Boga, dok je u mojoj kulturi to nezamislivo, štoviše, u nekim manjim sredinama čak te mogu proglasiti vješcem/vješticom i izbaciti iz zajednice. Naime, 90 posto populacije u Burundiju čine kršćani, vrlo smo povezani s Bogom i vjera nam je jako bitna. Ovdje imate i Povorku ponosa LGBTIQ osoba, normalno je vidjeti ženu s cigaretom ili pivom u ruci, kao što je normalno i da žena odluči ne imati djecu. Imate pravo na izbor. Sve su to stvari na koje gledam pozitivno. Nismo svi isti, ali upravo ta različitost ovaj svijet čini lijepim. Naravno, treba se prilagoditi i integrirati u novu kulturu, prihvatiti je i poštivati. Svaki dan naučim nešto novo o Hrvatskoj i zbilja uživam u tome”, kaže nam Eric.

Ugodno ga je iznenadilo i to što Lijepa naša i njegov Burundi imaju prilično sličnu hranu, drugačiji su samo način pripreme i serviranje. Kukuruz, grah, riža, meso, povrće, krumpir… A baš kao i Dalmacija, odličnom ribom ponosi se i Ericova domovina. Njihova najpoznatija zove se mukeke, mještani je love u čuvenom jezeru Tanganjika i neki čak kažu da je najbolja na svijetu! Osim toga, Burundi ima i fantastično tradicionalno pivo koje se radi od banane. ”Ja ne pijem alkohol pa vam ne mogu reći kakvo je zapravo. Čak nisam probao ni vašu rakiju, iako me prijatelji stalno nutkaju i uvjeravaju da je to meni nepoznato piće zapravo čudotvorni lijek”, smije se naš sugovornik.

Za Hrvate također kaže da su izrazito samostalni. ”Primijetio sam da teško prihvaćate pomoć, čak i kad ste umorni. Sve volite, možete i želite napraviti sami. No istodobno, uvijek ste spremni pružiti ruku i pomoći drugima. Kad sam bio na prvoj esperanto konferenciji u Zagrebu, svi su me pitali trebam li novac. To me jako iznenadilo. Naravno da sam ih odbio, u Porinu imam sve, ali lijepo je znati da su ljudi uz tebe, da te razumiju, da shvaćaju tvoj status izbjeglice. Znam da je i Hrvatska imala strašan rat, mnogi vaši ljudi morali su napustiti svoje domove, možda ste baš zato toliko empatični prema drugima koji sad prolaze kroz slične nedaće”, kaže Eric.

Iako ekonomski siromašna, njegova domovina Burundi prepuna je prirodnih bogatstava. Ima tri nacionalna parka, prekrasne vodopade, bujne šume, planinska prostranstva, a upravo ondje nalazi se i najjužniji izvor Nila, najduže rijeke u Africi (vjerojatno i na svijetu, iako danas mnogi tvrde da bi prvo mjesto trebalo pripasti južnoameričkoj Amazoni). Što se tiče Hrvatske, Eric je dosad posjetio otok Prvić, Biograd na Moru, Rijeku, Šibenik, Zadar… Naša obala potpuno ga je oduševila! No srce, naravno, vuče u domovinu. ”Najviše od svega želim da se sigurnosna situacija u Burundiju napokon riješi. Dotad vjerujem u hrvatski sustav i imam nadu da će s mojim azilom sve biti dobro. Strpljiv sam, što mi drugo preostaje. Sve sam prepustio u božje ruke, znam da On ima plan za mene. Na kraju krajeva, to je život, poslije svake kiše dolazi sunce, valjda će tako biti i meni”, zaključuje Eric.