KOMENTAR: Zašto Zagreb nikad neće biti biciklistički grad? Nije stvar u stazama, već u (ne)kulturi
Staze ne znače ništa ako ih ljudi svakodnevno ignoriraju. Zagreb neće postati biciklistički grad dok ne naučimo dijeliti prostor i poštovati jedni druge

Nedavno sam prošetao centrom Kopenhagena u 17 sati. Dakle, u njihovom „rush houru“. Ono što me zapanjilo nije bila gužva, jer je nije bilo. Ono što me doista ostavilo bez riječi bio je sklad. Tisuće ljudi, svi na biciklima, svi se kreću u svom ritmu, nitko ne viče, nitko ne skreće na tuđu traku, nema buke ni napetosti. Sve funkcionira kao švicarski sat. Pješaci znaju gdje im je mjesto, biciklisti također. Nitko ne prelazi tu nevidljivu granicu poštovanja. A u Zagrebu? Druga priča. Vozim bicikl svakodnevno, po svim vremenskim uvjetima, i mogu vam reći jednu stvar: broj staza u gradu uopće nije problem. Ne treba nam više infrastrukture, treba nam više prometne kulture i više obzira jednih prema drugima.
KULTURA IGNORIRANJA NA SVAKOM KORAKU
Zagrebačke biciklističke staze često su tek simbolične linije po pločnicima, ali i kad su jasno označene i široke, ljudi ih ignoriraju. I to svi. Stariji, mlađi, ljudi s djecom, studenti, šetači pasa… Svi uporno hodaju po biciklističkoj stazi. Pored njih pješački prostor širok nekoliko metara, ali ne, baš se voli hodati točno po stazi. I nije stvar u neznanju. Na stazi je nacrtan bicikl svakih par metara, staza je često označena propisanom bojom, ali svejedno… Biciklist je u Zagrebu taj koji uvijek smeta, koji mora usporiti, stati, skrenuti.
Vjerujem da je problem duboko ukorijenjen u našoj kulturi. Jednostavno još uvijek nismo prihvatili bicikl kao ravnopravan način kretanja gradom. Biciklisti su za mnoge „tamo neka smetnja“, neka nelogična pojava koju treba trpjeti. A da stvar bude gora, ne poštuju nas ni pješaci, ni vozači, a ponekad ni sami biciklisti jedni druge.
PRVO PRAVILO: POŠTUJ DRUGE!
Ako se Zagreb želi približiti biciklističkim gradovima poput Kopenhagena ili Amsterdama, neće mu pomoći još jedna nova staza. Pomoći će tek kad kao društvo shvatimo da svi imamo pravo na svoj prostor i da ga trebamo poštovati.
Biciklistička staza nije improvizirani nastavak pločnika. Ona je prometna traka s točno određenom namjenom, jednako važna kao i svaka druga u gradu. No dokle god je pješaci budu tretirali kao produžetak šetnice, a gradski sustav to nijemo promatrao, bicikliranje će ostati svakodnevni slalom. Vozit ćemo sporo, nesigurno i često frustrirano, dok će oko nas svi, doslovno svi, mirno šetati po stazama kao da one ne postoje.










