Usred Dalmatinske zagore čovjek je sagradio brod dug 35 metara koji nikada nije zaplovio. U njemu se živjelo, jelo i slavilo

Iako je to bilo, čini mi se, prije stotinu godina, dobro se sjećam tog prizora broda usred ničega. Bila sam još dijete i nikako mi nije bilo jasno što brod radi na takvom mjestu. Kasnije sam zaključila da ga je netko tu dopremio kao atrakciju ili je možda u pitanju kakav remont, nikada mi nije prošlo kroz glavu da to nije pravi brod. Proći će dosta godina od toga kada ću saznati pravu istinu, a to je da je to brod od betona koji nikada mora nije osjetio.

U Dalmatinskoj zagori, točnije u Cisti Velikoj, na cesti između Sinja i Imotskog, usred krševitog krajolika stoji brod. I to kakav brod! Dug 35 metara, širok osam, s palubom, pramcem, kormilom i svim detaljima kakve biste očekivali vidjeti negdje u luci. Sagradio ga je jedan čovjek koji je odlučio da će njegova obiteljska kuća izgledati upravo tako, a s vremenom je od nje napravio jedno od najneobičnijih mjesta za zabavu u Dalmaciji. Iza cijele ove priče stoji Mirko Vučak, poznatiji kao Mirko Jelin. Njegovo ostvarenje desetljećima je privlačilo pozornost putnika, no još je zanimljivije ono što se događalo unutar zidova.

Prema riječima njegove kćeri Veronike Oberbanscheidt, koju su susjedi zvali Franka, Mirko je još od djetinjstva volio crtati brodove i čamce. Jedno je vrijeme živio u Rijeci, a upravo je tijekom povratka iz tog grada brodom dobio ideju da nešto slično sagradi i u rodnom kraju. Bila je to prilično neobična zamisao, pogotovo ako uzmemo u obzir da govorimo o kraju u kojem more nije ni na vidiku.

U Veronikinoj izjavi za HRT, Mirko je svoju zamisao počeo ostvarivati 1968. godine. U gradnju se upustio sa suprugom Marom, a zanimljivo je da nije imao formalno obrazovanje potrebno za tako zahtjevan građevinski pothvat. Bio je samouk, ali iznimno spretan majstor koji je mnogo toga znao napraviti vlastitim rukama. Koliko je ozbiljno pristupio projektu, govori i podatak da je odlazio u Makarsku proučavati stvarne brodove kako bi što uvjerljivije izveo pojedine detalje.

Gradnja je trajala godinama i zahtijevala velika financijska ulaganja. Mirko i Mara mnogo su radili, a u financiranju su im pomagali i članovi obitelji koji su otišli na rad u Njemačku. Rezultat je bila građevina koja je svojom veličinom i izgledom ozbiljno odudarala od svega što se moglo vidjeti u okolici, ali zapravo i u cijeloj Hrvatskoj.

Međutim, Mirko se nije zaustavio na obiteljskoj kući. U brodu je s vremenom otvoren restoran, uređene su sobe za goste, a dio prostora služio je za ples i zabavu. Brod je imao i kuhinju s krušnom peći i kominom, pripremala su se jela s ražnja, a posebno zanimljiv detalj bio je unutarnji bazen.

Bazen je u početku služio kao ukras, ali Mirko je kasnije došao na ideju da u njega ubaci žive pastrve. Gosti restorana mogli su sami odabrati ribu koju bi im potom pripremili za jelo. Prilično neobičan koncept čak i prema današnjim ugostiteljskim standardima, a kamoli za dalmatinsko zaleđe prije nekoliko desetljeća.

Brod je s vremenom postao poznato okupljalište. Dolazili su lokalni stanovnici, putnici koji su prolazili tim krajem, ali i ljudi iz političkog i javnog života. Mirkova kći prisjetila se za HRT da su se ondje zaustavljali i autobusi s hodočasnicima na putu prema Međugorju. Prema njezinu svjedočanstvu, na brodu je jedan od svojih ranih političkih govora održao i Franjo Tuđman.

Nakon godina tijekom kojih je bio poznato mjesto okupljanja, početkom 1990-ih ugostiteljska djelatnost je prestala. Prema članku iz 24sata, brod je počeo propadati s početkom rata, no obiteljska priča otkriva da su se istodobno događale i velike promjene u životu njegovih vlasnika. Ipak, ono što je Mirko izgradio ostalo je dovoljno čvrsto da njegove kćeri poslije odluče pokušati spasiti obiteljsku kuću.

Posebno zanimljiv nastavak ove priče zabilježila je Marijana Mlikotić, koja je posjetila brod i razgovarala s Mirkovim kćerima. Prema njezinu zapisu, jedna od sestara odlučila je prodati kuću u Njemačkoj kako bi novac uložila u obnovu rodnog doma.

Bio je to ogroman posao. Trebalo je sanirati oštećene dijelove, urediti unutrašnjost, obnoviti instalacije, stolariju i prostorije koje su godinama propadale. Zanimljivo je i da su sestre tada već bile u sedamdesetim godinama, a obnovom su se bavile godinama, uglavnom tijekom povremenih dolazaka iz Njemačke. Prema razgovoru koji je s njima vodila Marijana Mlikotić, cilj im je bio sačuvati očevu kuću, dok ponovno pokretanje ugostiteljskog poslovanja nisu planirale preuzeti same.

Posljednje detaljnije informacije o obnovi objavio je HRT u rujnu 2022. godine. U reportaži emisije More navedeno je da radovi u unutrašnjosti još traju te da Mirkova djeca i unuci žele građevini vratiti nekadašnji izgled, uz mogućnost da jednog dana ponovno postane mjesto okupljanja i zabave.

O tome koliko su radovi od tada napredovali nema pouzdano potvrđenih novijih informacija. Zato je teško reći hoće li brod ponovno otvoriti vrata gostima ili će njegova budućnost ostati vezana prvenstveno uz obiteljsku namjenu. U svakom slučaju, kuća brod Mirko Jelin jedna je od neobičnijih građevina u Dalmaciji, ali i zanimljiv primjer onoga što čovjek može napraviti kada se ozbiljno posveti vlastitoj zamisli.