Mladi hrvatski arhitekt osmislio je jednu od najzanimljivijih kuća u Istri. Savršeno se stopila s prirodom

Velika kuća ne mora biti velika gesta. Upravo suprotno, možda je jedan od težih arhitektonskih zadataka osmisliti kuću sa stotinama četvornih metara, a da njezina veličina ne postane ono što prvo primjećujemo. Arhitektura tada više nije pitanje spektakla, nego mjere: kako volumen razlomiti, spustiti uz teren, sakriti među vegetacijom, preuzeti boju tla i dopustiti krajoliku da ostane dominantan. Takva kuća svoju prisutnost gradi kroz niz promišljenih odnosa: prema terenu, vegetaciji, materijalima i bojama krajolika.

Umjesto jednoga monumentalnog tijela pojavljuje se niz manjih volumena, umjesto kontrasta s okolišem dolazi materijalna i koloristička povezanost, a granica između onoga što je izgrađeno i onoga što je ondje bilo prije lagano nestane u zaboravu. Upravo na toj ideji počiva i Villa Arcobaleno u istarskom selu Žuntići, kuća čija se arhitektura ne nameće krajoliku, nego iz njega preuzima ritam, boju i mjerilo.

Mladi hrvatski arhitekt Ivan Brozina i njegove kolege iz slovenskog studija Dialog očito su vrlo dobro znali što rade. Vrlo jednostavno bismo mogli reći da su stvorili kuću koja pripada mjestu, ne nekoj državi, ne nekom razdoblju, ne nekom vlasniku, nego zemlji na kojoj je nastala. Prostor od čak 240 metara četvornih s punim poštovanjem se utopio u slikoviti krajolik istarskog zaleđa.

Blagi pad parcele postao je jedan od glavnih elemenata arhitektonskog koncepta. Umjesto jednog kompaktnog volumena, kuća je razlomljena na nekoliko nižih cjelina koje se postupno spuštaju zajedno s terenom i tako prate njegov prirodni ritam. Takva organizacija ublažava stvarnu veličinu objekta i omogućuje da se kuća u krajoliku čita kao niz povezanih dijelova, a ne kao velika masa položena na parcelu. Jednostavne linije i mirne plohe pročelja daju joj suzdržan karakter, dok se složenost projekta otkriva kroz odnose među volumenima, otvore, teksture i pažljivo odabrane materijale koji arhitekturu dodatno povezuju s istarskim okolišem.

Upečatljiva boja pročelja sačinjena je od vapna kojem je dodana crvena istarska zemlja, pa je kuća dobila toplu ružičastu i terakota nijansu. Taj izbor nije samo estetski, već dodatno povezuje kuću s mjestom na kojem je nastala. Niski dijelovi kuće protežu se uz teren; u tim dijelovima dodatno je korišteno drvo i zelenilo, koja cijeloj kompoziciji daju još topliji i mekši izgled.

Interijer slijedi priču koja se odvija u vanjskom dijelu kuće. Boja s pročelja prenesena je i na unutrašnje zidove gdje joj se lagano dodaju prikladne nijanse svijetlog drva i neutralne bež boje. Različite varijacije hrastovine unose toplinu i osebujnost u prostor. Drvena vrata, podne obloge i namještaj pak stvaraju karakter prostora i kroz svoje teksture.

Villa Arcobaleno kao da je zaljubljena u okoliš koji se nalazi oko nje. Osim što se svojom pojavom samo blago naslonila na mjesto, cijeli prostor je koncipiran prema vani. Svaka od četiri spavaće sobe ima izlaz na terase i dvorište, od kojih je jedna velika čak 60 metara četvornih, a druga 30. Doslovno možete išetati iz sobe i skočiti u 16-metarski bazen.

Ipak, za one koji vole vrijeme provoditi i u zatvorenom dijelu kuće, odmah nasuprot bazenu se smjestio prostor koji spaja dnevni boravak, blagovaonicu i kuhinju. Ovaj dio odvojen je od vanjskog dijela velikim staklenim stijenkama koje, kada su u potpunosti otvorene, brišu tu granicu vanjskog i unutarnjeg.

Na kraju možemo reći jednu vrlo jednostavnu stvar: mi smo se odmorili samo dok smo promatrali fotografije ove kuće, teško je i zamisliti kakvo je to nadrealno iskustvo kada ste doista fizički uronjeni u ovu kreaciju i njezinu okolinu. Možda je upravo to i najbolja potvrda da su arhitekti uspjeli u onome što su na početku zamislili.