Posjetili smo zagrebački restoran s 4300 recenzija i ocjenom 4,7: hrana je izvrsna, porcije velike, a cijene su nas baš iznenadile

Bliži se 17 sati, zagrebački promet je u svojem najgorem izdanju. U dugoj koloni vozila koja se žele uključiti na Slavonsku aveniju svako malo se začuje truba, kao da će taj iritantni zvuk magično učiniti da svi auti odjednom nestanu. Prometnoj nervozi svjedočila sam tog dana, srećom, samo kao prolaznik. Ali moje se odredište nalazilo samo koji korak od tog ludila. Restoran Pri Zvoncu naizgled nema baš neku lokaciju, razmišljala sam dok sam mu se približavala. Ali nakon samo korak, dva našla sam se na njegovoj zelenoj terasi na kojoj se buka ulice činila kilometrima daleko.

Restoran Pri Zvoncu zagrebačka je institucija, radi od 1998. godina i za njega znam veći dio svog odraslog života. Tamo se ide na poslovne ručkove, važni se događaji slave uz mesne plate, u njega se vode prijatelji koji stignu u posjet iz drugog grada. No meni je ipak nekako prolazio ispod radara, pa sam prošlog tjedna odlučila provjeriti jesu li ponuda i hrana na razini reputacije koja prati restoran.

Nakon ulaska, ljubazni nas konobar smješta za ugodan stol u kutu terase. Terasa je prostrana, drvene stolove krase crveno-bijeli karirani stolnjaci, a sjedala su udobne. Ako vam je posljednja opservacija o stolicama smiješna, čekajte da prijeđete četrdesetu. Iako je bilo neko „gluho“ doba dana, između ručka i večere, restoran je bio odlično popunjen, a cijelu terasu pokrivao je dovoljan broj konobara da nijedan stol nije morao predugo čekati na narudžbu ili obrok.

Primamo se jelovnika, koji je ispisan u maštovitom obliku starih novina. Najprije nas zanimaju predjela, no tu se izbor pokazao nekako najslabiji. Konobar nas obavještava da su u ponudi samo suhomesnati proizvodi (kulen, pršut, čvarci, sirevi…), no da se, primjerice paštete, trebalo naručiti unaprijed. Kako nam se naresci nisu jeli, obrok započinjemo s papričicama punjenim sirom, a naručujemo i pola litre njihovog kućnog bijelog vina (Kupaža Kunčić) i mineralnu.

Kako nekih jela koja su na glasu više nije bilo u ponudi (poput koljenice ili telećeg pečenja), za glavno jelo smo odabrali batake punjene čvarcima s restanim krumpirom, dok je drugi tanjur bila njihova domaća tjestenina s lososom. Dva različita jela, taman da isprobamo dva različita lica iste filozofije: domaće, obilno i ukusno.

Najprije nam stižu papričice, izgledaju izvrsno i na tanjuru ih je poprilično. Same papričice kiselkaste su i ljutkaste, ali ništa pretjerano, i savršeno se slažu s blagim, kremastim sirom kojim su punjene. Uz ovo predjelo i dvije meke domaće lepinjice bilo nam je lakše čekati glavna jela. A ona su nas oduševila već samim izgledom, a onda su to potvrdila prvim zalogajem.

Krenimo od tjestenine. Dvije vrste širokih rezanaca, zeleni i žuti, prekriveni su aromatičnim umakom, s dosta komadića lososa, i velikim trakicama grana padana. Tjestenina je bila savršeno kuhana, bez ikakve sumnje domaća, a umak se s njom savršeno slagao.

Drugo jelo bilo je malo tipičnije za ovaj restoran i klasik s kojim se u Hrvatskoj teško može pogriješiti: krumpir i meso. Otkošteni bataci bili su punjeni čvarcima, ali oni nisu preuzeli okus, kožica je na piletini ostala hrskava, a restani krumpir bio je slastan i savršeno kremast. Dodajmo i da je u miješanoj salati bila ukusna, sezonska rajčica, što je, nažalost, često nije slučaj, iako je u ovo doba godine ima na svakom koraku. Meso je bilo fantastično pripremljeno i sad smo sigurni da ćemo se vratiti i na njihove druge mesne specijalitete.

Obje porcije su bile obilne. Ne treba im ni predjelo ni desert, funkcioniraju samostalno i možda će vam čak i ostati. Bataci su koštali 15,20 eura, a zeleni rezanci s lososom 15,17 eura. Punjene papričice platili smo 5,63 eura, a litra vina kuće u Pri Zvoncu stoji 16,29 eura. Da, zabavno je i neobično što cijene nisu zaokružene, ali još je zabavnije što su stvarno prijateljske. Ovdje se može doći na ozbiljniji komad mesa i potrošiti više, a može se pojesti i nešto domaće i na brzinu i ne potrošiti puno.

Restoran Pri Zvoncu svaki dan u ponudi ima dnevna jela. Utorkom je grah, srijedom čobanac, četvrtkom tripice (sve po 7,94 eura, dodatak kobasice ili suhog mesa cijenu grada diže na 10,05 eura). Sezonski, odnosno zimi, pripremaju buncek i kalju, a petkom pojačavaju ponudu ribe i ribljih jela. Sudeći prema ponudi i onom što smo vidjeli, Pri Zvoncu je restoran u koji se doslovno stalno želiš vraćati i probati nešto novo. Izgleda da nismo jedini kojima se koncept sviđa: na Googleu ih je ocijenilo više od 4300 ljudi, s prosječnom ocjenom 4,7.

Koliko god nam se svidjela hrana i izvrsno osoblje najveći adut restorana ostaje terasa, na kojoj zaista nemate osjećaj da ste samo nekoliko koraka od ceste. Zato ćemo se vratiti još koji put prije nego zahladi: nismo uspjeli probati deserte, kao ni neke od najpoznatijih specijaliteta. Pri Zvoncu je otvoren od utorka do subote od 11:30 do ponoći, a nedjeljom i ponedjeljkom ne rade. Primaju sve uobičajene kartice, nalaze se u 2. parkirnoj zoni (0,70 EUR po satu, maksimum 3 sata), a svoj parking nemaju pa dođite pješke ili razmislite unaprijed gdje biste mogli parkirati da ne upadnete u onu kolonu opisanu na početku teksta.