Znate li zašto su brojne kuće u Portugalu obložene pločicama, a ne kamenom? Iza šarenih fasada krije se zanimljiva povijesna priča

Svatko tko je bio u Portugalu, dobro je upoznat s pojmom ‘azulejo’. U biti, ta se riječ nekako ušuljala i u živote mnogih koji nikad nisu posjetili tu predivnu zemlju. Kako i ne bi? Portugalski azulejo postao je kroz godine pojam iz opće kulture, jedan od simbola te zemlje koji je poklonike stekao posvuda po svijetu. Iako se danas smatraju prvenstveno ‘portugalskom ostavštinom’, glazirane i predivno oslikane keramičke pločice potekle su svojedobno iz Sjeverne Afrike te na Pirenejski poluotok stigle za vrijeme maurske vladavine. U Portugalu i u Španjolskoj počele su se upotrebljavati u 13. stoljeću.

Lisabon, glavni grad Portugala, danas je svjetska metropola koja se može pohvaliti s najviše fasada ‘obučenih’ u keramičke pločice. Nekada su one bile većinom bijele i plave te se često smatra kako je sama riječ ‘azulejo’ u biti izvedenica iz portugalske riječi za plavo, ‘azul’. No, drugi tvrde da je to netočno i da termin u biti potječe od arapskog izraza ‘az-zulayj’, što znači ulašteni, odnosno sjajni kamen.

Riječ ‘azulejo’ se isto tako isprva navodno koristila samo za označavanje sjevernoafričkih mozaika. Kako god bilo, one su danas neizostavni dio portugalskog nacionalnog tkiva i umjetničkog stvaralaštva. O njihovoj važnosti za tu zemlju svjedoči i činjenica da u Lisabonu možete razgledati muzej posvećen upravo njima, Museu Nacional do Azulejo, u kojem posjetitelji mogu proniknuti u sve detalje vezane uz njihovu izradu, upotrebu i evoluciju kroz stoljeća, ali i vidjeti neke od najstarijih primjeraka.

Tijekom 15. i 16. stoljeća Portugal ih je uvozio iz Španjolske, gdje su se, primjerice, koristile u izgradnji i ukrašavanju crkava. Navodno se sam kralj Manuel I. zaljubio u njih prilikom posjete Španjolske te odlučio njima dekorirati i palaču u Sintri u kojoj je stolovao. S vremenom su Portugalci potpuno preuzeli primat u izradi pločica te su ih u 17. stoljeću već izvozili na Azore, Madeiru i u Brazil te, s vremenom, čak postali najveći proizvođači pločica na svijetu. Prepoznatljive keramičke pločice s vremenom su dobile i status umjetničkog djela.

Isprava su se u dizajnu azulejosa, i to inspirirani arapskim motivima, koristili prvenstveno geometrijski oblici, a kasnije i svi ostali, od cvijeća, prizora s dvora pa sve do brodova, sakralnih momenata… Sve do 19. stoljeća pločice su se, kažu znalci, isto tako prvenstveno koristile u interijeru, no oko 1840. godine ‘preselile’ su se i na fasade te vanjske zidove građevina. Dapače, postale su neizbježne na zdanjima od javnog značaja, kao što su palače ili crkve, a isto tako su ukrašavale raskošnija rezidencijalna zdanja. Primjerice, često su ih kao dekorativni moment koristile bogatije obitelji.

Smatra se kako su fasade bile njima oblagane, osim zbog estetskih razloga, i radi toga što su one doprinosile održavanju topline. Isto tako, pomagale su i u sprečavanju širenja vatre u slučaju požara. Također, navodno su nakon potresa koji je 1755. godine uništio dobar dio Lisabona bile uvelike korištene jer su bile jeftinije od drugih građevinskih materijala.

Početkom 20. stoljeća učestalost njihove upotrebe pomalo je zamrla. Naime, bogati koji su ih nekada obožavali i koristili kao javni dokaz svog bogatstva, sada su od njih počeli zazirati smatrajući ih neukusnima. No, unatoč tom ‘mračnom’ periodu u svojoj dugoj povijesti, azulejos su se vratile na velika vrata i to 1950-ih, prilikom izgradnje lisabonske podzemne željeznice. Naime, dio tamošnjih stanica bio je dekoriran upravo šarenim uzorcima pločica, većinom djelima likovne umjetnice Marije Keil. Portugal ih danas, kao i ostatak svijeta, obožava. Od 2017. godine obilježavaju i njihov dan, Nacionalni dan azulejosa, koji se slavi 6. svibnja.