U iščekivanju bijelog dima
Neustrašiva i uporna fotografkinja čije slike pomažu spasiti oceane: “Svojim radom želim inspirirati, ali i upozoriti da mora nisu kanta za smeće”
Vječna pustolovina. Brojni izazovi. Veliki snovi. Vizija. Ustrajnost. I apsolutno nevjerojatne fotografije. Tako bismo ukratko opisali Cristinu Mittermeier, jednu od najpoznatijih fotografkinja današnjice, ali i aktivistica za zaštitu prirode te jednu od glavnih junakinja novog dokumentarnog serijala National Geographica pod nazivom „Photographer“ (Fotograf). Cristina ne samo da je jedna od fotografkinja kojima se serijal bavi, nego upravo ona, sa svojim partnerom, također fotografom, Paulom Nicklenom, ‘otvara’ serijal u njegovoj prvoj epizodi pod naslovom „Win or Die“ (Pobjeda ili smrt).
FASCINANTNI SVIJET FOTOGRAFA I FOTOGRAFIJE
Svaka od ukupno šest epizoda dokumentarnog serijala Fotograf koji se počinje prikazivati 20. ožujka (gledatelji će tog dana moći pogledati prve dvije epizode serijala), odvodi nas u fascinantni svijet fotografija i fotografa kao osobe zahvaljujući kojoj one nastaju te u sat vremena priča njezinu priču kroz intervjue, arhivske snimke, aktualni zadatak ili misiju kojom se dotični fotograf ili fotografkinja trenutačno bavi, dajući nam tako dublji uvid u proces nastanka fotografije, ali i životni put njezina kreatora – od djetinjstva i početaka karijere do današnjeg trenutka i ideja.
JEDNI OD NAJPOZNATIJIH PODVODNIH FOTOGRAFA
U epizodi “Pobjeda ili smrt” proslavljeni i nagrađivani režiserski dvojac, vezan i bračnom burmom, Jimmy Chin i Chai Vasarhelyi (poznat, među ostalim, i po dokumentarcu Free Solo) vodi nas na sat vremena u nevjerojatno zanimljivi svijet Cristine Mittermeier i njezina partnera Paula Nicklena, dvojac koji slovi za jedne od najpoznatijih podvodnih fotografa današnjice.
Njih dvoje ujedinili su svoje poslovne, ali i privatne živote, vođeni višim zajedničkim ciljem – vizualnim pričanjem priče o svjetskim oceanima i podmorju kako bi iste pokušali spasiti i inspirirali ljude na djelovanje. Upravo to je, kreiranjem sadržaja, i cilj njihove neprofitne organizacije SeaLegacy, a u epizodi koja je posvećena upravo njima kao fotografima, gledatelje vode na Bahame kako bi zabilježili tamošnji podvodni svijet i ugrozu koju za njega predstavljaju naftne kompanije.
ODRASTANJE S INUITIMA I OBITELJSKA OČEKIVANJA
No, ‘uvlači’ nas taj zanimljivi dvojac još dublje u svoj svijet, u sasvim osobnu sferu, koja je za Paula počela u kanadskom arktičkom krugu, gdje je odrastao među Inuitima. I Cristina nas vraća u prošlost, svoje rođenje 1966. godine u Mexico Cityju i odrastanje te očekivanja koja su joj bila nametnuta, a kojih se oslobodila te putem postala cijenjena i nagrađivana fotografkinja te istraživačica National Geographica, čiji su radovi objavljeni u nizu medija i edicija, jedna od glavnih predvodnica konzervatorske fotografije. U ‘povijest društvenih mreža’, upisala se pak kao prva fotografkinja koja je na Instagramu (gdje je možete pronaći pod imenom @mitty) prešla ‘magičnu granicu’ od milijun pratitelja.
JEDNA OD NAJPOZNATIJIH ZAGOVORNICA ZAŠTITE PRIRODE
Njezina karijerna priča ona je morske biologinje koja se prometnula i u jednu od vodećih svjetskih konzervatorica prirode, vještu na riječima, koju biste mogli slušati satima kako pripovijeda, među ostalim radi njezine simpatičnosti i pristupačnosti u razgovoru. No, još je vještija u fotografiji koja je ipak njezino najjače ‘oružje’. A recept za dobru fotografiju je, kazala nam je u intervjuu uoči premijere dokumentarca, napraviti fotografiju koja povezuje, odnosno stvara odnos. „Mi ljudi volimo vidjeti sebe u fotografiji, dakle cilj je napraviti fotografiju radi koje će zamisliti da su oni ti koji rone i provode vrijeme s kitom ili koja će samo zapaliti tu iskru mašte ili divljenja i biti pozivnica na pustolovinu. To je dio recepta“, kaže.
SAN O ŽIVOM OCEANU PUNOM KITOVA
Postoji i drugi dio recepta, nastavlja, a on je vezan uz narativ da postoji nada. „Kada je Martin Luther King držao svoj slavni govor nije počeo riječima imam noćnu moru, rekao nam je što je san. Želim da nas moje fotografije podsjećaju na san, to je razlog zašto radimo ovaj posao. Voljela bih imati ocean koji je živ i pun kitova, to je san. I tada moramo podsjetiti ljude da smo jako daleko od tog sna, da smo zapravo u velikoj nevolji i da imamo puno posla“, pojašnjava Cristina, dodajući kako pritom konstantno pokušavaju pronaći načine kako da ljudima pomognu da osjete da mogu sudjelovati jer zaštita prirode zahtjeva da svi nađemo način da budemo dio rješenja.
KLIMATSKE PROMJENE, INDUSTRIJSKI RIBOLOV I PLASTIKA
Svojim radom Cristina pokušava upozoriti na neke od najvećih prijetnji svjetskim oceanima, a najveća su klimatske promjene, kaže ona, naglašavajući kako će se ubrzo pridružiti svom partneru Paulu u Australiji, kako bi dokumentirali veliki koraljni greben. „Ove godine ćemo vidjeti kako umire 90 posto velikog koraljnog grebena, voda je jednostavno pretopla. I to primjećujemo svuda. Kada voda postane pretopla, ekosustavi, plankton umiru i to uopće ne vidimo. Plankton proizvodi 50 posto kisika koji dišemo tako da ima direktnu posljedicu na našu sposobnost da preživimo na planeti zemlji“, upozorava Cristina koja drugom najvećom prijetnjom smatra industrijsko ribarstvo.
„Ti veliki ribarski brodovi su tamo vani usred oceana i izvlače biomasu na industrijskoj razini, a danas znamo da to više ne možemo raditi. To je velika prijetnja, promjena tih korporativnih načina razmišljanja i ekonomije je vrlo teško“, pojašnjava. Treća je, dodaje, plastika, no na tom području vidi neku nadu, konkretno potpisivanje sporazuma o plastici na razini Ujedinjenih naroda.
PROBIJANJE ‘STAKLENOG STROPA’
Cristini, inače majci troje djece, probijanje ‘staklenih stropova’ nije nimalo strano. Odrasla je, ispričala je, u vrlo tradicionalnom, macho društvo, u kojem je postojalo očekivanje što će žena. Od nje se tako očekivalo, kaže, da će postati računovođa, sekretarica ili medicinska sestra, pronaći dobrog muža i biti sretna. No, to nije bilo ono što je željela za sebe, pojašnjava.
Uz sve to, njezin je otac bio emocionalno nedostupan, sklon nasilju i alkoholičar. „Mislim da je mnogo nas odrastalo s tim izazovima. Ja sam jako sretna jer je moja mama bila dobra prema meni i htjela je da idem za svojim snovima i ona je preuzela svađe s mojim ocem kako bih ja mogla otići i postati morska biologinja. I bila sam prestrašena, i nisam se htjela odseliti od kuće i biti predaleko od doma i nikada nisam bila odvojena od obitelji i mislila sam ‘ako to ne učinim sada, nikada to neću učiniti’…
Imati malo hrabrosti da prođeš kroz vrata koja se otvore jer ponekad se otvore samo malo i ako si prestrašen i želiš ostati siguran nikad nećeš tamo doći“, prisjetila se te dodala kako bi ljudima savjetovala da zapamte kazati ‘da’ kad im netko nudi pomoć. Njoj samoj je, kaže, mnogo ljudi pomoglo putem i, dodaje skromno, „ništa nisam razbila sama, probijanje svih tih staklenih stropova bilo je uz puno pomoći“.
NADALI SE DATI UVID U POSAO FOTOGRAFA
Ona i Paul, otkrila je, isprva nisu željeli sudjelovati u dokumentarcu jer su bili svjesni kakav će to vremenski angažman iziskivati. No, na kraju su pokleknuli pred molbama slavnog režiserskog para, a iskustvo je bilo nevjerojatno. Nada se da će serijal dati publici mali uvid u to što to znači biti fotograf. „Mi smo samo ljudi koji pokušavaju raditi najbolje što mogu… I frustrirajuće je, traži puno strpljenja, iscrpljujuće je. I to je najbolji posao na svijetu“, kaže Cristina.
PODVODNA FOTOGRAFIJA KAO NAJTEŽA STVAR U ŽIVOTU
Ona sama za podvodnu fotografiju kaže da je to bila jedna od najtežih stvari koje je napravila u životu. „Toliko je teško jer ste u opasnom okruženju, imate sustav održavanja na životu na leđima, bocu za ronjenje, a ocean je nepredvidljiv. Tonete i struja vas odnosi, more je nasilno i u isto vrijeme trebate napraviti lijepu kompoziciju i savršeno je osvijetliti. I morske životinje se jako boje ljudi i ne dolaze blizu tako da je jako teško.
Kad sam počela, išli smo u Norvešku, u fjordove, kako bismo fotografirali orke. Često kada Paul i ja uđemo u vodu ne plivamo jedan blizu drugome. On ode tamo, ja onamo jer inače moj blic smeta njegovu videu… I tako sam u vodi i odjednom vidim mužjaka orke, leđna peraja mu ima dva metra, i masivan je i prođe kraj mene, vidi me i okrene se i vrati se. O moj bože, gledati tu životinju kako dolazi da me provjeri…
Znate što sam radila u svojoj masci? Pjevala sam jer sam mislila ‘možda ako zna da dolazim u miru’… Počela sam pjevati… Ali, nisam mogla snimiti fotografije, sve su bile mutne i sve sam krivo napravila jer sam bila tako nervozna. Toliko puno propuštenih prilika, trebalo mi je dugo vremena da naučim, no postajem bolja“, kazala je skromno.
I DALJE NERVOZA PRED SKOK U OCEAN
Unatoč golemom iskustvu, strahopoštovanje je i dalje tu. Kad se time profesionalno bavite godinama, objašnjava, naviknuti ste provjeravati imate li svu opremu, no i dalje joj se, s obzirom na to koliko puta dnevno ulazi i izlazi iz vode, zna dogoditi da skoči u more bez peraja i onda se utapa i drži za brod.
„I dalje me čini nervoznom nakon svih tih godina skočiti u ocean. Nepoznato je i ne mogu čekati da me netko dadilja i spašava ako upadnem u nevolju, tako da u prvom redu moram biti kompetentan ronioc. Konstantno proučavam sustave, imam li dovoljno zraka, provjeravam mogu li čuti brod i gdje je. Mnoge stvari se događaju kad ste pod vodom i jest malo strašno. Nekoliko puta sam izronila i našla se sama u oceanu… Gdje su otišli, jesu li me ostavili, tako je lako izgubiti se u moru“, pojašnjava, a onda se prisjeća kako su nedavno u Australiji fotografirali jednu vrstu kitova u području gdje obitavaju velike bijele psine.
„I tako je sve o čemu sam mogla razmišljati dok sam bila pod vodom i čekala te kitove, bilo to da su tamo morski psi. I da čak neću ni znati kad me morski pas zgrabi jer će se dogoditi tako brzo… Neću lagati, opasan je to posao, ponekad je strašno“, govori Cristina.
ZAJEDNIČKI SAN I MISIJA TE RAZUMIJEVANJE
S druge strane, uz nju je Paul. „Paul i ja smo prije bili oženjeni za druge ljude, imamo iza sebe duge brakove, i iz iskustva znamo da je brak jako težak. Takav tip posla, to da si fotograf, odvlači od obitelji. Kažu da najbolji fotografi ostavljaju i napuštaju supružnike, zanemaruju djecu, i to je istina. Jako je teško.
Kad sam upoznala Paula, a upoznala sam ga u kafeteriji National Geografica i prvo smo zajedno radili i zaljubili se, kada shvatite da ćete sada imati životnog partnera koji će podržavati i imati isti san i koji razumije koliko je teško to što radimo, ja sam mislila da je to čudesno. Razvela sam se kad sam bila starija i mislila sam si ‘tko će mene htjeti’ i onda sam se zaljubila u tog čovjeka i on je čudesan, i odličan je mentor.
Nisam bila etablirana fotografkinja kad sam prvo počela raditi s Paulom i on me naučio sve što znam o fotografiji, pogotovo podvodnoj. I sada zajedno posjedujemo taj brod i putujemo diljem svijeta, ronimo svaki dan, cijeli dan provodimo ispod vode, i jednostavno je divno imati osobu koja je svjedok vašem životu i podržava istu misiju“, kaže.
ŠOK I FRUSTRACIJA, ALI I HVALEVRIJEDNE INICIJATIVE
Što se tiče misije, zaštite okoliša, šokantno joj je i frustrirajuće da mnogi ljudi i dalje nisu svjesni kako se naše ponašanje reflektira na prirodu, no s druge strane kaže da mnogi obraćaju pažnju, pogotovo na pozicijama donošenja odluke koji i jesu ciljana publika. „Nikad u prošlosti nismo vidjeli da se toliko pažnje posvećuje tome kako ćemo izgraditi plavu ekonomiju. I ideja da su se sve zemlje na svijetu koje su dio konvencije o biološkoj raznolikosti obavezale štititi 30 posto mora. I mnoge vlade to rade i to je čudesno. Panama je zaštitila 54 posto svog mora. Čile je zaštitio 50 posto, Meksiko osam posto. Malo po malo vidimo da to postaje skoro pa natjecanje“, kaže.
ŽELI DA LJUDI OSJETE MALO INSPIRACIJE I NADE
Ljudima poručuje da koriste svoj glas, a poruka koju ona osobno želi poslati svojom fotografijom jest ona da je ocean najveći ekosustav na planeti Zemlji i da svi mi ovisimo o njemu. “Ocean je u velikoj nevolji. Prevelik broj desetljeća smo ga koristili kao kontejner za smeće, izvukli smo previše biomase iz oceana i tako da moramo biti toliko puno svjesniji i obratiti pažnju. I želim da ljudi osjete malo inspiracije i nade s mojom fotografijom, želim podsjetiti sve da još uvijek možemo promijeniti stvari, da je važno da se osjećamo inspirirano i motivirano”, kaže.
