Eufemija je ribarica iz Rovinja koja sama izrađuje vrše, prvu je napravila s 11 godina: “Drvena batana moj je drugi dom”

Šarenilo rovinjskih fasada koje se stišću povrh plavog mora skriva mnoge priče. Među njima jedna je posebna, a njezina je glavna junakinja nadasve svestrana žena koja je odlučila čuvati dragu obiteljsku, ali i rovinjsku tradiciju. Njezino je ime Eufemija Benussi Krelja. Ona je bivša učiteljica, a sada trenerica odbojke koja svira gitaru, biciklira i bavi se brzim hodanjem. Ona je i mama i supruga s trostrukim životnim pozivom: more, batana i vrša.

Krenulo je još od njezinog tate. Upravo je on bio osoba zahvaljujući kojoj je more postalo Eufemijina konstanta, ono bez čega ne može živjeti i mjesto kojim uljepšava svoju svakodnevicu otkad zna za sebe. Tata je, naime, bio ribar. Kažu da je bio najbolji ribar u Rovinju, govori nam Eufemija. Radio je, doduše, i u tvornici duhana, no bio je i ribar, a specijalizirao se za vrše. A s njim se za more specijalizirala i ona, koja je i kao mala beba odlazila na ribarenje s njim i dvije starije sestre.

„Moje sestre su isto vozile barku i veslale, ali ja sam bila više orijentirana prema moru, mene je to više interesiralo. Ja sam bila ta koja je bila malo više za to”, pojašnjava. Tata je prepoznao njezinu ljubav i poticao je. Uzmi batanu, ti to voliš, nutkao bi je, prisjeća se Eufemija. No, nju su zanimale i same vrše i njihova izrada. I sama je poželjela izraditi jednu.

„Imala sam tada 10, 11 godina. Htjela sam probati napraviti vršu, ali to je žica, moraš imati malo snage… I tako smo skupa, tata i ja, radili vršu, šivala sam je, pomalo, rukama… No, poslije su se tu pojavile druge stvari, odbojka, škola pa sam to pustila”, objašnjava Eufemija.

Nedavno ju je, nakon nekoliko desetljeća, ‘vrša’ ponovno pozvala. “Prije godinu dana mi je došla inspiracija da ih opet radim, da vidim znam li što napraviti. Moj bratić i kunjado, muž od moje sestre, su mi pokazali što sam zaboravila i tako sam opet krenula raditi vrše”, pojašnjava.

Njihovom izradom ne bavi se profesionalno, no pojavila se ideja da drži radionice izrade vrša. Isto tako, kako se ona izrađuje pokazuje svim zainteresiranima u muzeju ‘Kuća o batani – Casa della batana‘. Isto tako, Eufemija je i članica izvršnog odbora istoimene udruge koja čuva sjećanje na tu tradicionalnu barku.

Izrada vrša, kaže, nije lak posao. “Teško je. Moraju se savijati žice koje nisu baš tako tanke. Ali, ima načina kako se to radi pa se može. Treba se paziti i kad se šiva i stavlja mreža, paziti da se ne ubodeš. Ali, s praksom ide, moraš imati prakse”, kaže.

Eufemija je prije dvije godine, od spomenute udruge, na čuvanje dobila batanu po imenu Albachiara. Često je s njom na moru. „Radim popodne i ujutro sam slobodna i onda idem s njom na more da iskoristim vrijeme. Svaki treći dan idem pecati, to mi je kao hobi. Batana je baš brod za taj posao, niska je, možeš bez problema ići s njom do kopna…”, govori.

Eufemija “ide za rakovima, ugorom i škarpinom”. Preko ljeta se može ići i na druge ribe, dodaje. “Dosad sam koristila sardele ili druge male ribe za rakove i ugore. No, mogu se u vrše stavljati i dagnje za ribe, kruh ili čak sardele pomiješati s kruhom u kuglu. To ću isto probati. Uglavnom, ostavite vršu jedan dan i drugi dan se vratite”, pojašnjava.

Odlazak na more s batanom jedna je od njezinih ključnih zadaća kao čuvarice batane. Detaljnije je pojasnila i što znači ‘čuvanje’. “Moram brinuti za barku. Koristim je, ne može ostati na kopnu… To je odgovornost, kad je nevrijeme moraš biti tamo i paziti. Svaki dan je prođem i idem vidjeti. Usidrena je u prvom redu i ofarbala sam je u ružičasto, da bude ženska. Inače budu plave, žute, zelene”, govori Eufemija koja je barke bojala i kao mala, s tatom, kad joj je bilo samo sedam godina.

More nije samo njezin odabir, nego i njezine obitelji, sina Gianluce, ali i supruga. „Kad idemo na more ja uvijek nešto radim ili imam udicu. Moj sin isto tako, a muž kao hobi ide na lignje. Svi smo za pecanje“, pojašnjava.

Na moru se jednostavno osjeća dobro. “Neki ljudi idu hodati, idu igrati karte… Meni to treba da se opustim, lijepo je, kad idete na more s barkom je kao da idete na izlet. I poslije idemo na jedan otok, Sturago. Mali je i lijep, tamo kao da smo doma, tamo je naše mjesto. Tako su nekada sve obitelji imale mjesto na koje su odlazile, za koje se znalo da je njihovo. Sada je toga malo manje, ali i dalje se ide”, pojašnjava.

Ljubav prema moru, ali i tradiciji ogleda se i u tome što Eufemija sudjeluje u regati batana. “Nije teško veslati, ali ima tehnika koju moraš naučiti i onda pomalo vježbaš. Nije tako strašno”, kaže. U regati sudjeluje već četiri godine, a jedne je godine osvojila pršut. “Jedne smo godine bile ja i moje dvije sestre, a sada starija sestra, moje dvije prijateljice i ja… Cilj je da ove godine to malo povećamo i uključimo još više žena”, kaže Eufemija koja, kad netko spomene batanu, prvo pomisli na more. “Batana je kao drugi dom”, tvrdi. A udruga posvećena tom plovilu, u kojoj se voli tradicija i more, kao obitelj, kaže za kraj.