Dvojica Hrvata stopirala su 5000 kilometara do sjevera Europe: “Spavali smo uz cestu, satima stajali na kiši i upoznali nevjerojatne ljude”

Stopiranje je mnogima neizostavan dio avanture na putovanjima, dok je drugima sama pomisao na stajanje uz cestu i čekanje potpunog stranca prava noćna mora. Nikad ne znate tko će vam stati, koliko ćete čekati ni gdje ćete završiti nekoliko sati kasnije… Ta neizvjesnost od šezdesetih pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća bila je sasvim uobičajen dio putovanja Europom, a danas se čini gotovo nezamislivom u vremenu u kojem unaprijed rezerviramo baš svaki detalj odmora. No, dva prijatelja iz Rijeke, Marino Mazor i Tomislav Mađar, ovog su ljeta takvu ideju „odveli“ do ekstrema. Naime, krenuli su iz Rijeke bez vlastitog automobila, a pred njima je bio samo jedan cilj, Nordkapp, gotovo 5000 kilometara udaljen kraj europskog kontinenta. Mjesec dana kasnije do njega su zaista stigli. Putem su promijenili više od stotinu automobila, spavali uz ceste, na planinama i iznad fjordova, satima čekali prijevoz na kiši, upoznavali potpune strance i svako jutro kretali dalje ne znajući gdje će ih taj dan odvesti. A sve je počelo, kako kaže Marino, s dva ruksaka, šatorom i podignutim palcem.

Marino Mazor ima 34 godine i inženjer je građevine, dok je godinu mlađi Tomislav Mađar inženjer elektrotehnike. Obojica su samozaposleni. Tomislav se bavi postavljanjem solarnih panela, a Marino projektiranjem, snimanjem dronom i dizajnom interijera. „Matematički um s malo otkačenih dasaka u glavi“, kroz smijeh ih opisuje Marino. Obojica su sportaši i avanturisti pa im ideja o ovakvom putovanju, priznaje, ipak nije bila potpuno strana.

Marino autostopira već desetak godina, a Nordkapp mu se posljednje tri godine sve češće motao po glavi. Svakog bi ljeta nekako odustao ili putovanje odgodio. Ove godine odlučio je da više nema odgađanja. „Rekao sam nekolicini prijatelja da idem sam ako nitko neće sa mnom. I eto, Tomislav je zagrizao mamac.“

No, zašto baš ovaj dio dio Europe? „Nordkapp je neki kraj kontinenta, mali kraj svijeta, mjesto gdje zemlja prestaje, a počinje beskrajno more prema Sjevernom polu. Nismo znali puno o sjeveru Europe, osim da je hladno. Upravo je to bila želja, otkriti dio Europe o kojem obojica nismo imali pojma,“ kaže mi Marino. Inspiracija mu je bio i jedan od njegovih omiljenih filmova, „Into the Wild“, u kojem glavni protagonist autostopom odlazi prema Aljasci.

Krenuli su iz Rijeke, a pred njima su bile Hrvatska, Slovenija, Austrija, Češka, Njemačka, Danska, Švedska i naposljetku Norveška, u kojoj su proveli najveći dio putovanja. Klasičan itinerar nisu imali. Kod autostopa ga je, uostalom, gotovo nemoguće napraviti. Imali su nekoliko mjesta koja su željeli vidjeti, ali između tih točaka sve je bilo prepušteno slučaju. „Teško je imati plan puta kada autostopiraš. Sve je nepredvidivo: gdje ćeš spavati, kada ćeš jesti, što ćeš vidjeti i koga ćeš upoznati. Osim glavnih točaka koje smo planirali posjetiti, sve ostalo bilo je prepušteno slučaju. Svaki auto zapravo određuje sljedeći dio putovanja,“ ispričao je Marino.

Cijelo putovanje potrajalo je oko 35 dana jer su se nakon Nordkappa još oko 600 kilometara autostopom spustili do Tromsøa, odakle su avionom preko Osla krenuli prema Zagrebu. Povratak istim putem više ih nije privlačio. „Željeli smo doći do sjevera. Više volim ići naprijed nego nazad.“

Ako postoji jedna stvar koju ih je autostopiranje brzo naučilo, onda je to da jučerašnji uspjeh ne znači apsolutno ništa za sutrašnji dan. Prvog dana sreća je bila na njihovoj strani. Za samo pola dana uspjeli su iz Rijeke stići gotovo do Praga, a onda je došao drugi dan i nisu napravili ni 20 kilometara. Zapeli su na benzinskoj postaji uz autocestu i ondje na kraju morali prespavati uz cestu. Sljedećeg jutra ponovno su podignuli palac. Prošao je jedan sat, pa drugi i treći, a tek nakon pet sati čekanja netko im je napokon stao.

Već trećeg dana situacija se ponovno potpuno okrenula. U samo dva automobila napravili su više od 500 kilometara. „Niti u jednom trenutku odustajanje nije bila opcija. Naravno, bilo je naporno i bilo je trenutaka kada se pitaš kada će konačno netko stati, ali ako vjeruješ da će sljedeći auto doći, prije ili kasnije stići ćeš do cilja,“ objašnjava Marino.

Zanimljivo je i to da su upravo na krajnjem sjeveru Europe, tamo gdje su očekivali najveće probleme, imali neka od najboljih iskustava s autostopom. „Iako svi smatraju sjevernjake hladnima i distanciranima, mi nismo imali takav osjećaj. Ljudi su bili zainteresirani, često su nam stajali luksuzni električni automobili, a ljudi bi ponekad čak skrenuli sa svoje rute kako bi nas odveli na mjesto s kojeg je lakše stopirati dalje.“

Teško je uopće opisati kako izgleda „prosječan dan“ na putovanju na kojem dva uzastopna dana gotovo nikada nisu ista. Ipak, jedna mala rutina je postojala i uljepšavala im je svakodnevicu, a to su, naravno, buđenje u šatoru usred prirode, spremanje vreća za spavanje, slaganje šatora i kuhanje kave i doručka na malom plinskom kuhalu. „Nekad ispod slapa, nekad na vrhu planine, nekad pokraj autoceste ili ispred policijske stanice. Bilo je raznih buđenja na raznim mjestima, ali početak dana bio je uvijek isti.“

Nakon doručka počinjao je, kako ga Marino naziva, „poslovni dio dana“. Trebalo je odraditi posao i pomaknuti se što dalje prema sjeveru. Kada bi ih netko ostavio na zanimljivom mjestu, vrijeme oko ručka koristili bi za istraživanje, kuhanje i kratki predah. Svakih nekoliko dana potpuno bi odustali od napredovanja i cijeli dan posvetili planinama, fjordovima ili norveškim otocima. Nakon 22 sata stopiranje uglavnom više nije imalo smisla. Tada je trebalo pronaći mjesto za noćenje, ponovno razvući šator, nešto skuhati i odmoriti se prije novog dana.

„Gdje idete? Gdje ćete spavati?“ To je bilo pitanje koje su im vozači često postavljali, no njihov odgovor bio je jednako jednostavan koliko i neobičan. „Ne znamo.“ Spavali bi ondje gdje ih posljednji automobil toga dana ostavi, odnosno gdje bi ih uhvatio sumrak i nestalo energije za novo čekanje uz cestu. „Upravo je u tome bila cijela čar putovanja. Nisi znao gdje ćeš biti za nekoliko sati, a kamoli gdje ćeš spavati navečer,“ kaže Marino.

Gotovo svaku noć proveli su u šatoru, a onda je jedne kišne norveške večeri netko prekinuo tu rutinu. Naime, bili su negdje u Norveškoj i već satima pokušavali zaustaviti automobil. Padala je kiša i primijetila ih je 75-godišnja žena. Umjesto da samo prođe pokraj dvojice potpuno mokrih stranaca s ruksacima, pozvala ih je u svoju kuću. „Napokon smo se oprali toplom vodom i zgrijali u normalnom krevetu. Nakon toliko dana spavanja u šatoru, mokre robe, mokrih čarapa i hladnih noći, taj obični krevet i topla voda bili su pravi luksuz.“ Upravo takvi trenuci, kaže Marino, najbolje pokazuju zašto je autostopiranje potpuno drugačiji način putovanja.

Prisjetio se Marino u našem razgovoru i noćenja na Lofotima gdje su pronašli mjesto s pogledom kakav se teško zaboravlja, no problem je bio u tome što mjesta za šator gotovo da nije bilo. „Doslovno nije bilo mjesta za šator na samome vrhu pa je mali dio šatora visio preko ruba klifa. Užas. Oboje smo se probudili s noćnim morama kako padamo s klifa.“ No kada su sljedećeg jutra otvorili šator, strah iz prethodne noći nakratko je postao manje važan. Ispred njih se otvorio prizor otoka, mora i fjordova. „Jedan od najljepših pejzaža koje je moje oko ikada vidjelo.“ A onda im je priroda iste večeri pripremila još jedno iznenađenje. Iznad Lofota pojavila se polarna svjetlost.

Pitali smo Marina koje mu je bilo najneobičnije putovanje i kaže da teško može izdvojiti samo jednu osobu jer više od stotinu automobila znači i više od stotinu malih priča. Ipak, jedan vozač posebno mu je ostao u sjećanju. Pokupio ih je nakon povratka s vikenda u planinama. Ispričao im je da je ondje s prijateljima nekoliko dana sudjelovao u „role play“ igri. Odjenuli su se u čarobnjake i vitezove, kretali se šumama i planinama i izvršavali zadatke iz zamišljenog fantasy svijeta. Spašavali su princezu, tražili kartu izgubljenoga grada, krali zlato iz špilje i borili se protiv mračne vojske. Na stražnjem sjedalu automobila još su bili kostimi, oprema za maskiranje i čarobni štap, a onda im je vozač u jednom trenutku otkrio gdje provodi dio svojih godišnjih odmora. Odlazi, naime, u Ukrajinu volontirati i nositi hranu prema bojištu.

Skandinavija nema reputaciju jeftine destinacije, no njihov način putovanja uklonio je dvije stavke koje obično pojedu najveći dio putničkog budžeta, a to su prijevoz i smještaj. Njihovo je pravilo bilo da kilometre prema Nordkappu neće raditi plaćenim prijevozom. Spavat će u šatoru i većinu hrane pripremati sami na malom plinskom kuhalu. Ipak, nisu se odrekli baš svega. Probali su lososa, meso kita i soba, a kada su na kraju puta zbrojili troškove, procijenili su da su tijekom mjesec dana potrošili oko 1000 eura, možda i manje. Marino je cijelo putovanje na kraju sažeo jednom rečenicom: „Pivo u baru je skupo, ali baš zato je besplatno sjediti na rtu uz ocean i promatrati polarnu svjetlost koja igra među oblacima.“

Na ovakvom putovanju svaki nepotreban predmet prije ili kasnije postane problem. Zato su ponijeli samo osnovno, a kako kaže, to su bili dobar ruksak, lagan i nepromočiv šator, topla vreća za spavanje, nekoliko komada odjeće, kabanica, powerbank, plinsko kuhalo, kapa, rukavice, gojzerice i podloga za spavanje. Marino svakome tko bi se odlučio na sličnu avanturu savjetuje da slučaju vlastiti instinkt. Ako vam osoba ili situacija ne djeluju dobro, nemojte ulaziti u automobil. Ako niste sigurni, fotografirajte registracijsku oznaku i pošaljite je nekome. No nakon desetljeća autostopiranja i ovog putovanja dugog tisućama kilometara njegov zaključak o ljudima ostao je optimističan. „Mislim da je svijet generalno sigurno mjesto. To nam je dokazalo i ovo autostopiranje. Naravno, postoje iznimke, ali većina ljudi gdje god krenemo je dobra i želi pomoći.“

Marina možete pratiti na njegovim društvenim mrežama Facebook i Instagram.