Luka ima tek 23 godine i radi posao kojim se u Dalmaciji bavi još samo dvoje ljudi. Danju upravlja bagerom, a ostatak vremena potkiva konje

Ja sam mladić iz Splita koji je u ranom djetinjstvu zavolio konje. Upravo tako svoju priču započinje 23-godišnji Luka Kaneat, jedan od onih ljudi koji su vrlo brzo u životu spoznali svoj životni poziv. To su, kao što i prva rečenica kaže, upravo konji, a ljubav prema njima odvela ga je u, za tako mladog čovjeka, poprilično neočekivane poslovne vode. Naime, Luka je jedan od trojice potkivača u Dalmaciji!

Počeci Lukine ljubavi prema konjima sežu u njegovo djetinjstvo. U svijet konja uveo ga je, kaže, njegov otac Ante koji je preminuo kada je Luki bilo devet godina. Iako sam Ante nije imao neke direktne veze s konjima, odnosno nije se s njima bavio, Luku je još kao malog dječaka vodio na hipodrom u Sinj. Upravo su to Lukina najranija sjećanja na konje. “Išli smo vikendom, nakon ručka, kao na neki izlet. Tamo bi hranili konje s mrkvama i kockama šećera, a nakon pustih posjeta pitao sam oca mogu li negdje naučiti jahati”, prepričava Luka Kaneat.

Bilo je to sudbonosno pitanje, a Luka je ubrzo na ranču Mustang u Glavicama kod Sinja prvi put sjeo na konja. Okušao se i u drugim sportovima, onima na koje je mogao ići u gradu što bi i njegovim roditeljima bilo lakše jer bi ih poštedjelo 40-minute vožnje automobilom, no Luki konji i jahanje nisu izlazili iz glave.

Kad su njegovi roditelji, ali i ostatak obitelji to uvidjeli, počeli su ga poticati. “Jako mi se svidjelo jahanje, no bilo je to i zahtjevno za dječaka od nekih šest, sedam godina… Nisam ni sam ponekad, kad mi ne bi išlo, znao želim li dalje nastaviti, no svaki put bi se želja iznova javila”, govori. “Dogodilo se to da sam progutao konjsku dlaku i da su konji zauvijek ostali u meni”, zaključuje uz smijeh.

Dakle, već vrlo rano sve je bilo jasno: Luka je svoj život odlučio vezati u konje. I bio je odlučan u tom naumu što je utjecalo i na njegove izbore. Sanjario je o tome da bude profesionalni džokej, no tom se snu ispriječila njegova visina. Pomišljao je i da upiše veterinu, ali je shvatio da se u toj profesiji ne bi mogao baviti samo konjima. Onda se, kaže, krenuo raspitivati koju bi srednju školu bilo najjednostavnije završiti kako bi se što prije mogao riješiti škole i početi raditi s konjima. Na kraju je završio školu za autoelektričara, a s konjima se počeo baviti, te i zarađivati od toga, kad mu je bilo samo 16 godina.

Ispočetka se bavio odgojem i ujahivanjem tuđih konja što može biti opasno. No, Luka je oduvijek pričao njihov jezik. „Uvijek sam poštivao konjsku psihu, znao pronaći način da se konj ne osjeća ugroženim. Nikada me nijedan nije pokušao zbaciti jer bih jahanje odgađao sve dok ne bi došlo pravo vrijeme za to”, govori on.

Usporedno s tim počeo je prikupljati i opremu za potkivanje. Riječ je o, kaže, skupom alatu. „Potkivački alat sastoji se od više vrsta kliješta, primjerice za obrezivanje kopita, za vađenje čavala, za zatezanje čavli, za cvikanje vrhova čavala, za ispitivanje tvrdoće kopita… Imamo i više vrsta noževa, a svi služe za obradu kopita. Tu su, primjerice, i potkivačke rašpe, kolica za alat, nakovanj, a na kraju morate imati i dovoljnu količinu potkova jer ne znate unaprijed koji ćete tip i veličinu trebati”, pojašnjava Luka.

Isto tako, početke u potkivanju pratilo je mnogo učenja. “Kao i svi, mislio sam da znam što radim jer sam gledao videe na YouTubeu… A posljedica je bila to je konj zalegao na nekoliko dana jer sam mu previše skratio kopito i sve je bilo preblizu živog tkiva, kao da sebi previše skratite nokat. Imao sam tada 16 i pol godina, a odmah sutradan se vidjelo da je do mene. Vidio sam da mu vriju kopita, da su mu prednja vruća, a stražnja hladna i da postoji neki upalni proces. Stavljali smo mu obloge, dobio je i antibiotike i nakon nekoliko dana bio dobro, no ja više nisam želio riskirati. Zamolio sam potkivača Paška Labrovića da me educira i on mi je sve postepeno objašnjavao i kada je osjetio da sam spreman rekao mi da mogu početi raditi sam”, prisjetio se Luka.

Danas Luka iza sebe ima najmanje 1000 potkivanja i jedan je od trojice službenih potkivača u Dalmaciji. Zna još nekoliko ljudi koji potkivaju konje, ali samo svoje vlastite. Fizički je riječ o vrlo teškom poslu, govori. „Imate svakodnevnu borbu s konjima. Konj je plaha životinja, a ovdje kod nas zna biti riječ o konjima koji nisu naviknuti na potkivanje jer ljudi to ne obavljaju dosta često. Kod nas imamo konje s kojima je malo teže raditi, on se povlači i otima cijelim tijelom, naginje se na tebe. Mi potkivači smo ti koji smirujemo situaciju, a opet trebamo zapamtiti zašto smo došli. I sve se radi u milimetrima, a to nije lako kad je konj nemiran”, pojašnjava Luka.

Lukin život obilježila su i njegova dva konja. Njegov prvi konj, koji je uginuo 2022. godine, zvao se Hope. Dobio ga je na poklon od Igora Nešića, preminulog vlasnika Konjičkog kluba Natura, koji je primijetio da je Luka razvio vrlo poseban odnos s Hopeom. Druga djeca na njega, a bio je malo, kako kaže Luka, kratak u leđima i imao je kratak rep, nisu obraćala pozornost, no on je bio zaluđen njime. Puno je vremena provodio kod njega, čisteći mu boks i timareći ga. “Igor je prepoznao tu neku ljubav koju sam iskazivao prema njemu i poklonio mi ga je”, kaže.

Zahvaljujući Lukinoj brizi Hope je s vremenom postao prvoklasni konj koji je odnosio trofeje. Luka, koji se amaterski bavio jahanjem, s njim je sudjelovao na nekoliko utrka, jednu i pobijedio. Hope je, isto tako, jedne je godine s alkarom Ivom Zoricom pobijedio na Bari i Alki, a iduće na Čoji. Iako Hopea više nema, s Lukom je i dalje Mister Douglas, danas devetogodišnjak kojeg je Luka dobio kao ždrijebe. Danas je Mister Douglas na smještaju u Brnazama, kod alkara Frane Ivkovića, a Luka ga redovito posjećuje. “Tamo ima sve što želim da moj konj ima, a to su svjež zrak, ispust i boravak u boksu po potrebi. Želim da živi što prirodniji život, a ne da 23 sata dnevno bude u boksu pa da onda pola sata šeta ili trči. Ne dozvoljavam ni da moj konj bude zatvoren dok baš ne bude hladno… Ljudi misle da je konjima hladno kad i nama, ali nije to baš tako. Konj je divlja životinja koju je čovjek pripitomio do određene mjere”, govori Luka.

Vrlo ga rijetko jaše. Jahao ga je najviše osam puta posljednjih godina. “Nalazim se s njim, provodimo vrijeme skupa… Jahanje je za mene sport. Konji su jedno, a jahanje je drugo. To nisu iste stvari”, govori Luka koji se trenutačno ne bavi ni ujahivanjem. Sada za to nema prostora u svom životu, kaže Luka koji je preko konja pronašao i ljubav. Naime, prije četiri godine ujahavao je konja svoje tadašnje poznanice, a danas djevojke, koja je također zaljubljenica u konje.

No, osim konjima, Luka se posvetio još jednom svom interesu iz djetinjstva, još jednoj ljubavi koju je u njega usadio njegov otac, a to je upravljanje bagerom. “Moj otac je bio vrhunski strojar u Splitu i kao mali sam često bio s njim u bageru. Prije nekoliko godina sam se, shvaćajući kako je potkivanje nenormalno iscrpljujuće za leđa i mišiće, odlučio zaposliti i kao bagerist. I onda doslovno dva mjeseca nisam mogao zaspati zbog pomisli na kupnju svog vlastitog bagera, za što sam uvijek govorio da nikad ne bih napravio. Na kraju sam odlučio da moram probati, nešto je u meni to jednostavno tražilo i kupio sam svoj prvi bager”, kaže.

Danas su njegovi dani doslovno ispunjeni radom: potkivanje, upravljanje bagerom, u krug, od jutra do večeri. No, to ga veseli, i to do te mjere da se i njegovi prijatelji i djevojka čude kada nešto ne radi. “Ne znam reći ne, uvijek kažem može… Nekad mi se dogodi rupa i onda moj mozak ide u paniku jer nisam navikao ne raditi. Jednostavno volim raditi”, kaže. I uz konje, a njegov su život konji, kako kaže, to je sve što mu treba. “Neka bude kao i do sada, samo zdravlje i da je dobro svima oko mene”, poručuje Luka.