Švercanje u bivšoj Jugoslaviji bilo je prava vještina. U Zagrebu smo pogledali izložbu koja otkriva kako se to nekad radilo

Ako ste odrastali u osamdesetima kao ja, vjerojatno ste išli u šoping u Graz ili Trst, na legendarni Ponte Rosso. U inozemstvu smo kupovali traperice, tenisice, kavu, čokolade, barbike, deterdžente, sve ono čega kod kuće nije bilo ili nam je bilo preskupo. S nove odjeće skidale su se etikete, na sebe smo navlačili slojeve majica i pulovera pa smo u autobusima izgledali poput sumo boraca. I onda ono pitanje na granici od kojeg smo svi strahovali: ”Imate li što za prijaviti?”. Tko je barem jednom pokušao prenijeti nešto više od dopuštenog, dobro se sjeća tog osjećaja, grča u želucu i znojnih dlanova. Upravo tom razdoblju posvećena je gostujuća izložba ”Švercanje” Muzeja narodnog oslobođenja Maribor. Autor joj je kustos Jan Malec Svetel, a u Muzeju grada Zagreba možete ju razgledati do 22. studenog. Iako malena, vrlo je zanimljiva i nas je oduševila.

Stara pakiranja deterdženata, cigarete, kućanski aparati i osobna svjedočanstva krijumčara i carinika kod mnogih će probuditi nostalgiju i vratiti ih u dane kad je odlazak preko granice po nekoliko vrećica robe bio sasvim uobičajen. Osamdesete u Jugoslaviji obilježile su gospodarska kriza, inflacija, devalvacija dinara i nestašice brojnih proizvoda. Ono čega nije bilo na domaćim policama kupovalo se u Austriji i Italiji. Najviše su se tražili kava, čokolada, egzotično voće, kozmetika, deterdženti i elektronika.

Neki su preko granice odlazili kako bi nabavili stvari za vlastite potrebe, dok su drugi kupljenu robu preprodavali. Izložba donosi predmete i sjećanja ljudi koji su švercali, ali i onih koji su ih dočekivali s druge strane. Među njima se ističe umirovljeni carinik Dragan Rastić, koji je puna tri desetljeća radio na Šentilju, graničnom prijelazu između Slovenije i Austrije. Njegove anegdote pokazuju nam koliko su ljudi bili domišljati, ali i koliko su njihovi pokušaji skrivanja robe ponekad bili komični.

Rastić se prisjeća i žene koja je prema carinicima hodala neobično sporo, kao da je možda bolesna. Uredno im je pokazala putovnicu i prijavila pet kilograma kave, koliko je tad smjelo prenijeti preko granice. No kad ju je jedan od carinika lagano potapšao po ramenu, iz kaputa joj je počela ispadati kava: ispostavilo se da je u njemu skrivala čak 50 kilograma!

Tijekom noćnih smjena petkom carinici su znali zaplijeniti i deset tona kave, no to je bila tek mala količina u usporedbi s onim što je inače prelazilo granicu. Rastić je u jednom autobusu svojedobno pronašao dvije torbe bez vlasnika, pune ručnih satova, artikla koji se masovno krijumčario sedamdesetih. Posebno je zanimljiva priča Luke Ciglara, koji je 1983. iz Austrije odlučio prokrijumčariti fotoaparat marke Yashica s bljeskalicom Agfatronic. Oba predmeta možete vidjeti u Muzeju grada Zagreba.

Luka je autobusom stigao do Leibnitza i obavio kupnju, a zatim pješice prešao 15-ak kilometara do legendarne Debele Berte, trgovine blizu graničnog prijelaza Šentilj u kojoj su generacije Mariborčana nabavljale proizvode teško dostupne u Jugoslaviji. Svoj novi fotoaparat stavio je na dno velike torbe, a preko njega naslagao rižu i banane. Kad ga je carinik pitao ima li što za prijaviti, odgovorio je da nema ništa osim namirnica. Carinik ga je na kraju pustio, a Luka je svoju dogodovštinu iz mladosti zapisao godinama poslije. Danas je i ona dio izložbe ”Švercanje”.

Nas je zabavila i priča o kuhinjskom robotu iz 80-ih koji je jedna baka donijela iz Austrije. Susjede iz sela toliko su joj zavidjele na novom kućanskom aparatu pa je i njima odlučila nabaviti iste. Jednom se, međutim, toliko uplašila da će ju carinici detaljnije pregledati da je kuhinjski robot bacila preko granice. Kad se kasnije vratila po njega, shvatila je da se pokvario, no njezin suprug uspio ga je popraviti. Prema priči koju je obitelj podijelila s muzejom, radio je i desetljećima poslije!

Osim što se strana roba švercala u Jugoslaviju, neki proizvodi putovali su i u suprotnom smjeru. Dok su nama stizale cigarete poput Marlbora i Winstona, prema zapadnim zemljama krijumčarile su se jeftinije domaće marke. Velika potražnja vladala je i za deterdžentima. Persil i Ariel mnogima su bili sinonim za kvalitetu, a u domaćim trgovinama često ih nije bilo ili su bili iznimno skupi. Iz inozemstva su se donosili i televizori, gramofoni, kasetofoni te osobna računala poput Commodorea 64.

Mnogi Mariborčani i danas se živo sjećaju Debele Berte, u kojoj su prvi put vidjeli kako zapravo izgledaju bogato opskrbljene zapadne trgovine. Ondje su se kupovale banane, naranče, popularne Milka čokolade, žvakaće gume… A na ulazu je stajao i urnebesan natpis: ”Jugoslaveni, ne kradite!”. Švercanja je, naravno, bilo oduvijek. Još prije Prvog svjetskog rata preko europskih granica potajno su se prenosili duhan, alkoholna pića, šećer, kava, šibice, tekstil, a ponekad čak i stoka ili zabranjene knjige.

U Štajerskoj, koja je tad bila dio Austro-Ugarske Monarhije, lukavi krijumčari odlično su poznavali šumske i planinske putove te često bili korak ispred financijskih čuvara. Tijekom Prvog svjetskog rata nestašice, glad i sustav racioniranja dodatno su potaknuli ilegalnu trgovinu, u kojoj su sudjelovale i žene koje su tako nastojale prehraniti svoje obitelji.

Danas, kad se unutarnje granice Europske unije, odnosno Schengenskog prostora, prelaze bez redovitih kontrola, a većinu nekad teško dostupnih proizvoda možemo kupiti u najbližem supermarketu, priče o skrivanju kave u kaputima i fotoaparata ispod riže zvuče gotovo nevjerojatno. Izložba ”Švercanje” u Muzeju grada Zagreba podsjetila nas je na vremena kad su obični predmeti, od kutije deterdženta do kuhinjskog robota, bili dovoljno vrijedni da se zbog njih riskira neugodan susret s carinicima.