Ova serija nasmijala me je do suza, a onda mi je bez upozorenja slomila srce. Pogledala sam je više puta…

Nekada je to bila Bridget Jones, svojevrsna „neuredna“ verzija žene koju društvo na kraju ipak nagradi. Previše je pila, previše je pušila, kalorije je brojala opsesivno i cijela ta neurednost na koncu se pretvorila u šarm koji je osvojio pravog čovjeka. Jednostavno rečeno, bila je malo modernija verzija bajki s kojima su nam ispirali mozak. Njezina nesavršenost bila je faza, komadić jabuke u grlu, prepreka koju treba prijeći da bi se stiglo do sretnog kraja.

Fleabag nije faza, ona je stanje, ona je verzija koju društvo kažnjava, pa ona kažnjava sebe prva, brže i okrutnije od svih ostalih. Ne čeka da je netko drugi osudi jer to sama radi puno učinkovitije. Ona nema ni ime, kao da joj scenaristica poručuje da identitet nije nešto što zaslužuje dok ne sredi ono što je zapravo slomljeno u njoj. Svi oko nje imaju imena, prezimena, uloge, čak i onaj usputni lik s posla ima ime koje zapamtimo, a ona ostaje samo nadimak koji joj se zalijepio jednom davno i koji nitko nikad nije zamijenio nečim ozbiljnijim. To je ono što me privuklo ovoj seriji, iskrenost koje se često sramimo. Prva epizoda ostavila me u čudu: brzih 25 minuta kao da mi je opalilo nekoliko šamara i na kraju nisam znala što bih mislila, ali znala sam da želim još. Nisam se ni okrenula i već sam pogledala cijelu sezonu koja me istinski nasmijala, rastužila i pogodila u neke dijelove koji kod većine ljudi stoje dobro zaštićeni.

Fleabag nema filtera ni obzira i to je velika vrijednost ove serije: ona priznaje ono što se malo tko usudi reći naglas. Fleabag otvoreno komunicira sa svojom publikom, kao da je ona jedina koja joj je ostala. Kad gleda u kameru, to nije mig prema publici kao kod Bridget, koja nas zove u zavjeru prijateljica koje dijele istu frustraciju. Fleabagin pogled trenutak je u kojem bježi od vlastitog osjećaja tako da ga prebacuje na nas i prisiljava nas da ga primimo umjesto nje, makar na sekundu, prije nego što se ponovno vrati u scenu i pretvara se da se ništa nije dogodilo. To je razlika između lika koji dnevnik piše da bi razumio sebe i lika koji publiku koristi kao mjesto za odlaganje onoga što ne može sam nositi.

Prije nego što je postala jedna od najvažnijih serija posljednjeg desetljeća, Fleabag je bila monodrama. Phoebe Waller-Bridge napisala ju je i izvodila samostalno na Edinburškom festivalu 2013. godine, u prostoru koji je, prema onome što se o toj izvedbi piše, jedva mogao primiti šačicu gledatelja. Predstava je bila toliko zapažena da je ubrzo postala serija, koju Waller-Bridge opet piše sama i u kojoj glumi glavnu ulogu. Zanimljivo je i da u prvoj sezoni kao konzultant za scenarij sudjeluje Jesse Armstrong, danas poznat po seriji Nasljeđe, o kojoj smo ranije pisali. Serija je koprodukcija BBC-ja i Amazona, što joj je u konačnici otvorilo vrata do publike daleko šire od one koja je ikada mogla stati u onu edinburšku dvoranu.

O čemu je Fleabag zapravo? Najlakše bi bilo reći: o ženi koja vodi propali kafić, tuguje za preminulom majkom i najboljom prijateljicom, a prazninu puni nizom katastrofalnih seksualnih avantura. Sve je to točno, ali potpuno promašuje bit. Fleabag je serija o tome koliko je teško dopustiti si da te netko voli kad si duboko uvjerena da to ne zaslužuješ. Cijela ta duhovitost, cinizam, upadanje u kameru s opaskom baš u trenutku kad bi trebalo osjećati nešto iskreno, to nije stilska fora, nego obrambeni mehanizam koji gledamo uživo, u realnom vremenu. Waller-Bridge genijalna je u tome da nas nasmije do suza baš u trenutku kad bi trebalo najviše boljeti, a onda nam bol posluži tako spretno da je primimo prije nego što shvatimo što se dogodilo.

Glumačka postava jedna je od onih ekipa u kojima nema slabe karike. Uz Waller-Bridge tu su Sian Clifford kao Claire, sestra potpuno suprotnog karaktera i stila od Fleabag, Bill Paterson kao otac koji bježi od vlastite djece u tišinu, Olivia Colman kao maćeha čija svaka rečenica zvuči kao kompliment, a boli kao udarac, te Brett Gelman u ulozi šogora kojeg jednostavno volite mrziti. U drugoj sezoni pridružuje im se Andrew Scott u ulozi svećenika, koja mu je donijela status koji danas nosi, i to zasluženo. Svaka epizoda traje tridesetak minuta, a serija broji dvije sezone od po šest epizoda, što je, s obzirom na to koliko toga stane u tako malo vremena, gotovo nevjerojatno. Dobro je napomenuti i da serija drži visokih 8,7 na IMDb-u.

Kritika je bila oduševljena od prvog trenutka, a s drugom sezonom oduševljenje je preraslo u nešto blisko obožavanju. To možemo potvrditi i iz vlastitog iskustva. Mnogi su se mediji najviše raspisali o tome kako Waller-Bridge uspijeva spojiti grubi humor i duboku tugu u istoj rečenici, kako lik svećenika unosi gotovo grčku dimenziju sukoba između vjere i požude te kako je cijela priča, unatoč mračnoj tematici, na kraju iznimno nježna prema svojim likovima. Colman je baš u tom razdoblju osvojila Oscara za drugu ulogu, što je dodatno pojačalo pažnju prema seriji, iako Fleabag tu pažnju nikad nije trebala da bi bila dobra.

Meni je ova serija jedna od onih koje sam, priznajem, pogledala više puta, što obično baš i ne radim. Ona mi je postala poput nekog rituala. Znam gotovo svaku repliku, a opet me svaki put iznenadi koliko boli ono što sam prošli put propustila jer sam se tada možda više fokusirala na humoristični dio tog momenta. Fleabag je dokaz da je komedija vjerojatno najjači lijek, toliko moćan da ima snagu poniziti i najveću bol, te da nam ponekad treba lik bez imena da bismo se konačno prepoznali u nečemu.