Ivan u Splitu vodi najveću kolekciju prepariranih žaba na svijetu: “Imam ih ukupno 507, u mojoj su obitelji već 50 godina”

Život nas nekad odvede sasvim neočekivanim smjerom, ‘odabere’ nam strast, veže nas uz neke ljude, neko mjesto ili neki predmet. Ivana Medvešeka vezao je, ni manje ni više, nego uz žabe. I to ne bilo kakve. Zelene žabe, naglasit će taj 79-godišnjak iz Splita nekoliko puta tijekom našeg razgovora. I to preparirane. Njih točno 507. Sve one, savršeno posložene u 21 izložbenu scenu, ‘skrivaju’ se u sjeni mnogo razvikanijih splitskih atrakcija poput Peristila, katedrale sv. Duje i rive, i to iza vrata muzeja neobična, a zvučnog naziva: Froggyland. I čekaju na svog idućeg posjetitelja koji će ostati osupnut, oduševljen ili pak hipnotiziran nadasve nesvakidašnjom kolekcijom.

Ivan Medvešek je, naime, vlasnik, najveće kolekcije prepariranih žaba na svijetu. Druga po veličini, govori on, nalazi se u Švicarskoj, i čini je 100-tinjak žaba. U njegovu je osobnom vlasništvu već desetljećima, a u obitelji najmanje 50 godina. I to zahvaljujući njegovim roditeljima koji su imali veliki lunapark. Bio je to, pripovijeda nam Ivan, težak i mučan posao. Primjerice, imali su samo dva kamiona i osam prikolica, što znači da su isti put često više puta prevaljivali, a dijelove lunaparka su čak prevozili i vlakom. Tolika im je, govori Ivan, bila želja da to rade. No, tražili su način kako bi taj posao postao manje mukotrpan, kako bi si olakšali i tako su u njihov život ušle spomenute žabe. Iz časopisa Arena su doznali da se kolekcija prodaje i otišli su je pogledati i potencijalno kupiti kako bi je uvrstili u svoju buduću ponudu. Upravo su to i napravili.

Kupili su je u Zemunu, a ona je bila djelo Ferenca Merea iz Sombora. On je bio, piše na stranicama Froggylanda, “ekscentrik koji je vidio ljude u žabama”. Naime, pojašnjava Ivan, Ferencov je otac imao ciglanu iza koje je bila močvara. U toj je močvari živjela zelena žaba, latinski rana esculenta, zvijezda današnjeg Froggylanda. Ferenc pak je još kao dječak, nastavlja dalje priču, bio opčinjen tim žabama i došao na ideju da upravo koristeći njih pokaže život ljudi. “Na kraju balade počeo se baviti taksidermijom i krenuo u taj pothvat prepariranja žaba…” govori nam Ivan.

U tome se pokazao vrsnim. Bio je to vrlo delikatan posao, govori Ivan koji se doduše sam ne bavi prepariranjem jer, kaže, nema želudac za to. No, izučavao je tu materiju pa pojašnjava dalje: “Kod životinja koje imaju dlaku ili pak perje rezovi koji se rade tijekom prepariranja sakrivaju se upravo tim njihovim krznom ili pak perjem. Kod žaba nemaš čime sakriti rez. Tako da je Mere sve radio kroz usta žabe”, govori. Mističnim opisuje način na koji je to Mere uspio izvesti: išao je, naime, toliko daleko u detaljima i preciznosti da je žabama, na oči koje su od stakla, vraćao pravi kapak.

Mereovu taksidermijsku umješnost i preciznost Ivan opisuje s umijećem koje je potrebno, primjerice, za izradu broda u boci. Nažalost i nečim što ljudi ponekad, ako se ne razumiju u taksidermiju, ne mogu shvatiti do pravih razmjera. Mere je, nastavlja on, žabe preparirao 10 godina, od 1910. do 1920. godine. Konačni produkt bila je kolekcija od 1000 žaba, a te godine njegova truda završile su naposljetku u vojničkim sanducima koje su kupili Ivanovi majka i otac. No, neki su sanduci bili oštećeni, pa tako i žabe u njima. Vrijeme je učinilo svoje i dio njih je propao. Nepovratno.

No, spasili su i obnovili sve što se spasiti dalo: ukupno 507 žaba. Sve one redom svojevrsne su kroničarke i nijemi svjedoci vremena u kojima je Mere živio. On ih je, naime, postavio u niz ljudskih situacija i scena iz tadašnjeg života i svakodnevice, od cirkusa do učionice, pazeći pritom na najsitnije detalje. Primjerice, toaletni papir u ruci žabe koja obavlja nuždu. Takve, zauvijek zaustavljene u protoku vremena, prije 13 godina su se napokon skrasile na današnjoj lokaciji, u Froggylandu u Ulici kralja Tomislava 5 u Splitu.

Već zadnjih 30 godina one zauzimaju nevjerojatno važno mjesto u Ivanovu životu. On s njima, točnije njih 507, ima jedinstven odnos. S jedne strane uzimaju mu puno vremena, uz njih se vezalo i poslovnih neuspjeha, iskreno kaže. No, s druge one su njegove životne suputnice i njegova ljubav. Volim ih, kaže. “Uvijek sam govorio da će ove žabe biti za moju starost. I izgleda je tako…”, kaže on, i sam ‘utjelovljen’ u kolekciji kao jedna od žaba po imenu ‘Boss Ico’ odnosno ‘Barba Ico’.

Knjiga utisaka ljudi koji su ih dosad pogledali, a posljednjih godina Froggyland posjeti oko 10 tisuća ljudi godišnje, sada je već narastao na 20. U njima stoji, kaže Ivan, između 58 i 60 tisuća dojmova. Iznimno su se dobro, govori, iskazale i na Tripadvisoru. Danas ‘žive’ na ukupno 120 kvadrata, ulaz u koje se plaća 15 eura, odnosno 13 za gotovinu. Izložbu se, ako vam se žuri, može razgledati u 20 minuta.

No, moguće je da ćete se i zadržati. Žabe su preparirane na tako nevjerojatan način da izgledaju u jednu ruku kao da su žive. I kao da su, koliko god će ta rečenica čudno zvučati, ljudi. Upravo to fascinira i Ivana kao njihovog vlasnika. “Ferenc je u sredinu svake od njih stavio pluto, a iz tog plutenog čepa idu dvije žice, ali samo u noge. Oko pluta je namotana vunica i onda je između toga i kože dobro natiskana piljevina. Žabe i u rukama imaju samo piljevinu… Nevjerojatno je kako je uspio napraviti te položaje njihovih tijela i ruku. One u Švicarskoj su, primjerice, manje i punjene pijeskom…”, govori. A zatim se ponovno, po tko zna koji put, začudi: “Čovječe, kako si to napravio, samo Bog zna…”.

Takva kreacija zahtjeva i brigu te održavanje. “Svakih pet godina moram im dati injekciju formalina i amonijaka da ih čuva. Kompletno svaku očistim, najprije s alkoholom, pa je prefarbam s posebnim lakom za stare stvari i onda ide injekcija. Zato one i dan danas tako izgledaju, kao da su napravljene prije pet godina, a imaju oko 110 godina”, kaže. Sretan je kada vidi ljude da uživaju u onome što gledaju.

A u pogledu na njih uživa i on sam, i nakon toliko godina. “One su postavljene u 21 priču, u svakoj se nalazi od 10 do 50 žaba, ovisno o sceni o kojoj je riječ. Primjerice, plesna scena… Neke su pijane, neke sjede, primjerice na klupi jedan veći žabac i jedna manja žaba. To su muž i žena. Ona njega jednom rukom grli, a drugom, koja joj je preko klupe, za ruku drži drugog žapca…”, prepričava primjerice. Taj njegov neobični žablje- ljudski svijet otvoren je od ožujka do listopada, svakim danom od 10 do 22 sata. U muzeju je strogo zabranjeno fotografiranje. No, za neobične prizore žaba u kojima je Ferenc Mere vidio ljude nije ni potreban fotoaparat. Takvo što se jednostavno ne zaboravlja.