Istarski šarmer
Umirovljenice, neke u dobi i od 80 godina, svaki dan provode po šest sati u moru kako bi skupljale školjke, ježince i alge i tako uzdržavale svoje obitelji
Skupe se na obali, na sebe navlače ronilačka odijela, u rukama su im kante i osnovni alat. Nekima je više od 80 godina, a većini preko 60. Vitalne su i nasmijane. Izgovaraju molitvu božici mora Jamsugat i kreću u vodu, u kojoj će tog dana provesti oko šest sati. One su Haenyeo, žene na južnokorejskom otoku Jeju, koje na ovaj način prikupljaju školjke, pužiće, ježince i morske alge, kojima hrane i uzdržavaju svoje obitelji. Haenyeo tradicija traje već stotinama godina, a 2014. je upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.
ŽENE SU DOTAD MUŠKO ZANIMANJE PREUZELE U 17. I 18. STOLJEĆU
Jejo je otok na jugu Južne Koreje na kojem zemlja nikad nije bila naročito plodna, pa su oduvijek ovisili o hrani iz mora. Tradicija ronjenja na Jejuu datira iz 434. godine, no ono je u početku bilo isključivo muška profesija. Žene ronioci prvi se put spominje u 17. stoljeću, a već u 18. ih je bilo više nego muških. Za žensko preuzimanje dotad muškog posla postoji nekoliko mogućih objašnjenja. Jedno je da se to dogodilo u 17. stoljeću kad je velik broj muškaraca poginuo u ratu ili nesrećama na moru, pa su žene morale preuzeti njihov posao zbog pukog preživljavanja.
Druga je teorija da je to bilo planski, jer žene imaju više potkožnog masnog tkiva pa bolje podnose rad u hladnim uvjetima. Kako bilo, prije više od 200 godina ronjenje je na ovom otoku postalo dominantno ženski posao, a samim time i uzdržavanje obitelji. Zbog toga se društvo na Jejou smatra djelomično matrijarhalnim.
HAENYEO ŽENE RONE DO DUBINE OD 30 METARA I MOGU DRŽATI DAH DO TRI MINUTE
Djevojčice roniti počinju s 11 godina, u početku u plitkoj vodi, pa se postepeno kreću prema zahtjevnijim dubinama. Nakon otprilike 7 godina obuke, žena se smatra punopravnom “haenyeom”. Žene ronioci u moru provode i po šest, sedam sati dnevno. Ne koriste boce s kisikom, već obične maske, na nogama su im peraje, a tijelo im štiti neoprensko ronilačko odijelo.
Ono je za žene značilo revoluciju jer su ranije ronile samo u pamučnim odijelima pa bi u moru ostajale maksimalno sat vremena. Danas ostaju u moru satima, rone do dubina od 30 metara, a navodno mogu zadržati dah i do tri minute. Imaju i vlastitu hijerarhiju, ovisno o stupnju iskustva. Dijele se na hagun, junggun i sanggun, pri čemu je sanggun najiskusnija i vodi ostale.
TRADICIJA KOJOJ PRIJETI NESTANAK: 98 POSTO ŽENA DANAS IMA VIŠE OD 50 GODINA
Znanje se tradicionalno prenosilo na mlađe naraštaje u obitelji, a danas o tradiciji brinu i u ribarskim zadrugama, udrugama, te školi i muzeju Haenyeo koji održavaju tradiciju živom. No, kao i mnoge druge tradicionalne prakse, i haenyeo tradicija je žrtva industrijalizacije. Od 1960-ih planski su posađene plantaže mandarina, pa se velik broj seoskih radnika do kraja desetljeća počeo baviti tom granom poljoprivrede.
Od 70-ih jača turistička industrija, koja je već 40 godina najjača gospodarska grana na otoku. S obzirom na to da su se pojavile manje naporne alternative ronjenju, mnoge su žene napustile haenyeo tradiciju. 1970. godine 31 posto žena ronilaca imalo je 30 godina ili manje, a 55 posto bilo je između 30 i 49 godina. Od 2014., međutim, 98 posto svih žena koje se bave ovim poslom starije je od 50.
