Najljepše božićno imanje u Hrvatskoj nastalo je zbog Zlatkovog dječačkog sna: “Kao mali sam imao samo jednu granu i kuglicu, a danas uživam u čak pet i pol milijuna lampica”

“Sa 100 tisuća smo došli na današnjih pet i pol milijuna…” Ako ste na prvu pomislili da je riječ o novcu, nije. Radi se o žaruljicama. Božićnima. Onima koje čine jednu od najljepših božićnih priča u Hrvatskoj. Te je riječi – koje na vrlo jednostavan način opisuju evoluciju te jedne doista posebne životne priče – izgovorio Zlatko Salaj, čovjek koji stoji iza sada već slavne Božićne čarolije svijetla koja se svake godine održava na njegovu imanju u Grabovnici kod Čazme.

Zlatka Salaja, vlasnika tih pet i pol milijuna božićnih lampica, ‘uhvatili’ smo, i to telefonski, dan prije nego što je počinjala još jedna božićna sezona na njegovu imanju. Naime, ovogodišnja čarolija svijetla počela je u petak 29. studenog, a posjetitelji će u njoj moći uživati sve do 8. siječnja 2025. godine. Iako je bio dan prije otvorenja, Zlatko je bio, činilo se, savršeno miran. I samopouzdan. Sve je spremno, rekao nam je. Uostalom kako i ne bi bilo, pomislili smo.

S postavljanjem nevjerojatnih pet i pol milijuna božićnih lampica koje ove godine krase imanje Salaj krenuli su još u srpnju. Prijašnjih godina bi kasnije počinjali s ukrašavanjem, no ove godine, tvrdi, krenuli su ranije. „Bolje da je pola mjeseca prije gotovo nego kasnije“, govori nam 80-godišnji Zlatko. „Nema tu igre. Kad ljudi dođu, nema tu ‘oprostite, nismo stigli’“, dodao je, samo 24 sata ‘udaljen’ od službenog otvorenja svjetlosne čarolije, koja je zaživjela prije više od 20 godina, a čiji povoji sežu još ranije, u Zlatkovo djetinjstvo.

„Čujte, da budem iskren, krenulo je iz igre. Ja sam se rodio ovdje i kad sam bio mali mama je otišla i ostao sam sam s tatom. I moj kolega je imao borovu granu i kuglicu na grančici… I u meni je to stalno stajalo i moja pokojna žena je to prihvatila i kad sam se 2001. godine vratio iz Arabije, iz Jordana gdje sam radio telefoniju, onda sam došao na ideju da odem kupiti žaruljice“, ispričao nam je Zlatko. I kupio ih je – njih 70 tisuća kojima je okitio okolicu dviju kućica na svom imanju. Bila je to senzacija u kraju, kazao je. „Pitali su me hoću li kititi i iduće godine… ‘Ako vam se sviđa, onda budem’, rekao sam”, sjeća se Zlatko. S vremenom je došao na onih 100 tisuća, spomenutih u uvodu. A onda i na milijune.

I da, pitali smo ga, bira ih. I popravlja, odmah dodaje, „To je sve iz Kine. Kada god kupite, to je Kina. Raspakiraš i već moraš to popraviti“, objašnjava Zlatko te dodaje kako, osim što svake godine povećavaju broj lampica, isto tako razmišljaju i o tome da dizajn bude drugačiji. On prvi, kaže, ne bi išao gledati nešto što je već vidio. „I držimo se moj sin Alen i ja reda. Sve što se uprihodi, a nakon što se plati radna snaga, ide dalje, ulaže se u žaruljice i sadržaj. Jer to nije naš novac, to je novac naših posjetitelja i to se ulaže dalje“, govori Zlatko, navodeći kako su na izradi skulptura na imanju, od kojih su neke, kako kaže, toliko vjerne da samo što ne progovore, radili i umjetnici iz Ukrajine i Njemačke.

„Imamo figure iz Starog zavjeta napravljene od hrastovih trupaca, sveca Jakova koji spava i sanja da je umro i osam anđela na trupcu visokom šest metara… I kraljeva obavještajca koji je u srednjem vijeku išao po selima i obavještavao ljude da moraju plaćati porez… Ruski Djed Mraz i njegova unuka, lovac koji gleda na dalekozor gdje su životinje, čuvare imanja… Ima toga dosta, iduće godine, prije Uskrsa, opet će doći majstori iz Ukrajine i iz Njemačke i raditi nove skulpture. Uvijek će nešto biti drugačije… Ima tamo jedno 800 metara šumice i tu će doći gljive i divlje životinje…”, govori Zlatko, pobrajajući i neprestano govoreći ‘morate vidjeti, morate vidjeti’.

No, vraćamo se ipak iz ove šarenilom osvijetljene sadašnjosti u njegovo djetinjstvo, gdje je u biti i rođena ta vječna Zlatkova potraga za božićnom čarolijom. „Naučio sam se da je žalosna kuća gdje ženske ruke nema”, kaže Zlatko, prisjećajući se svog djetinjstva, koje je bilo obilježeno i neimaštinom, provedenom na mjestu gdje je nekada bio poznati mlin kojeg su, kaže, ustaše minirali jer su u njega partizani dolazili po brašno.

Odrastanje bez majke, i siromaštvo, utjecali su na to da je Zlatko od rane dobi naučio raditi. “Imao sam sreće da sam se uspio upisati u školu socijalističke revolucije, jedinu školu za telefoniju u Jugoslaviji tada. I imao sam sreću što mi je susjed napisao molbu. On je bio javni bilježnik, znao je u kakvoj sam situaciji i kako se teško živi, napisao mi je molbu i ja sav sretan dobijem pismo da sam primljen u školu. Primio sam se učenja, bio sam odličan, i onda me je zvao direktor Viktor Banfić, djed od Ivane Banfić. Mislio sam si ‘nisam ništa napravio, zašto me zove?’ ‘Zovem da ti čestitam što ti odličan učenik, reci tko ti je pisao molbu, moram ti reći da smo svi plakali kad smo je čitali“, prepričava Zlatko neke od ključnih, sudbonosnih momenata njegova života.

Potragu za božićnim ugođenjem podržala je i njegova supruga Nada, koja je preminula prije 10 godina, govori nam. Jednostavno su krenuli s tim. I iako je počelo kao igra, to više nije. „Velika je to obaveza, nema tu više igre, to mora biti stvarno kako bog zapovijeda“, govori Zlatko. Pitali smo ga kako se osjeća kad se napokon upale lampice i kad se božićna čarolija svijetla pokaže u svom punom sjaju. „Ja samo pratim dječicu koja dolaze ovdje i ljude u poodmakloj dobi, ljudi su sretni i onda sam ja najsretniji. Vidim da nisam neku glupost napravio nego ipak nešto dobro, tim više što imamo posjetitelje iz Mađarske, Italije, Srbije, Bosne i Hercegovine…”, govori.

Prisjeća se i nedavne anegdote sa prijateljem kojeg nije vidio 70-ak godina, a koja svjedoči da se glas o njegovoj božićnoj priči proširio diljem cijelog svijeta. „Javlja mi se prijatelj i pita me ‘što misliš gdje sam? Ja sam u Australiji i gledam na televiziji prilog o tvojoj božićnoj priči“, navodi Zlatko i tvrdi kako mu je jako drago što toliko ljudi dolazi u njihov kraj, među njima i posjetitelji koji su redoviti svake godine.

„Sve čovjek može napraviti ako ima volju. Bez volje nema ništa. Ja imam volju i kad sam radio svoj posao u telefoniji imao sam volju i kad sam nešto radio, gledao sam da to stvarno bude kako treba… Bolje je ništa ne napraviti nego da je šlampavo“, kaže Zlatko koji tvrdi da više po svom imanju ne treba ni nadgledati – da se zna kako se kiti i kakav je red.

No, ipak, mnogo je tu posla. Imanje treba održavati, a ono je veliko i šetnica će, kad bude završena, biti duga dva i pol kilometra. Treba i kositi travu, održavati biljke i saditi nove. Zlatko kaže da ima snage, ali da ipak to sve ne može sam i da mu pomažu stalno zaposleni radnici, kao i sin. Korona ih je unazadila, kaže, a i račun za struju je, kaže, dosta velik. “Imamo sreću što su žaruljice LED pa četiri puta manje troše nego klasika“, smije se Zlatko kojem je u njegovoj božićnoj svjetlosnoj čaroliji ipak najdraža instalacija Isusova groba u bivšem kamenolomu, među stijenama.

A svima koji požele vidjeti božićnu priču na imanju Salaj poručuje da ih čekaju. „Željno ih očekujemo i spremi smo! Nemam što drugo reći, osim da samo čekam njihovo mišljenje jesmo li dobro napravili ili nismo“, kaže Zlatko. Jesu li, kako bi to Zlatko rekao, dobro napravili ili nisu, možete pogledati svaki dan od 14:00 do 21:00 sat, uključujući i vikende i blagdane. Odrasle osobe ulaznicu plaćaju šest eura, dok djeca do sedam godina starosti kao i osobe s invaliditetom te štićenici domova za nezbrinutu djecu imaju besplatan ulaz. Za organizirane grupe, dakle skupine od 30 ili više ljudi, cijena je 5,5 eura po osobi. Parking je besplatan, a kartice ne primaju.