Gradnja “ljudskog tornja” stoljetni je običaj koji ne dopušta ni najmanju grešku: u jednom zna biti i po sto ljudi

Parade, festivali, utrke s bikovima, gađanje rajčicama, čak i preskakanje beba… Diljem svijeta bezbroj je različitih događanja koja okupljaju stanovništvo i turiste. Neki su neobični, drugi čak i opasni, treći samo zabavni. A jedan od najneobičnijih u Europi mogao bi biti katalonski običaj lokalnog imena Castells. Castells su doslovno “ljudski tornjevi” koji se grade u Kataloniji. Kat po kat, čovjek po čovjek, ljudi se doslovno penju jedni na druge, održavajući ravnotežu i stabilnost, i grade toranj visok i do deset (ljudskih) katova.

Ovaj fascinantan, ali pomalo zastrašujući običaj, koji spaja fizičku izdržljivost, preciznost i nevjerojatnu timsku koordinaciju, nije novog datuma. Danas je to atrakcija i natjecanje u stabilnosti i visini tornja, ali njegovo podrijetlo seže u 18. stoljeće. Tada su se u okolici Tarragone izvodili plesovi pod nazivom “Ball de Valencians” koji su završavali podizanjem dijela plesača u “ljudsku piramidu”. S vremenom se taj zadnji dio plesa, gradnja piramide, izdvojio u zasebnu tradiciju i dobio natjecateljski karakter.

Svaki ljudski toranj ima strogo definiranu strukturu. Na dnu se nalazi baza, zvana “pinya”, u kojoj može biti na desetke, pa i stotine ljudi. Za biti dio “pinye” ne treba neko posebno iskustvo i trening i upravo je to dio koji simbolizira zajedništvo. Ako toranj nema ovu bazu, naziva se “net”, odnosno jednostavnim.

Nakon baze stvari postaju kompliciranije. Na nju dolaze slojevi ljudi koji se penju jedan na drugoga. Na svakoj razini stoji između jedne i pet osoba, koji stoje na ramenima prethodnog “kata”, a na njihova se ramena penje sljedeći kat. I tako sve do vrha, na koji staje završni član, to je najčešće dijete, koji se naziva “enxaneta”. Nakon što se popne na vrh maše rukama i tako označava da je toranj završen.

Ovakva struktura, očito je, zahtijeva apsolutno povjerenje među članovima tima, jer svaki pogrešan korak može srušiti cijelu konstrukciju. Najviši zabilježeni ljudski toranj imao je 10 katova, što znači da je u njemu sudjelovalo stotinjak ljudi. Sve se u tornju zna: tko je vođa cijelog tornja, zatim svaka razina ima svog vođu i točno se zna gdje je čije mjesto. Ništa se ne prepušta improvizaciji.

Međutim, nesreće se ipak događaju. Za vrijeme penjanja u blizini stoje ambulantna kola, spremna reagirati odmah. To nažalost nije pomoglo penjaču koji je 2006. godine poginuo u padu, a 2011. je jedan teško ozlijeđen. To su najsvježije zabilježene nesreće, kojih je kroz povijest bilo više. Danas su zaštitne mjere daleko naprednije, uključujući upotrebu zaštitnih kaciga za djecu na vrhu tornja, čime se značajno smanjuje rizik od ozljeda.

Danas ljudski tornjevi, castells, nisu samo lokalna tradicija već i organizirani sport. Od 2010. godine UNESCO ih je uvrstio na popis nematerijalne svjetske baštine. Natjecanja poput onog u Tarragoni svake dvije godine okupljaju najbolje timove, poznate kao “colles castelleres”. Ovi timovi se mjesecima pripremaju za nastupe, trenirajući preciznost, izdržljivost i ravnotežu. Turisti ovaj nevjerojatan običaj mogu vidjeti na festivalima u Barceloni, Tarragoni ili Vilafranca del Penedes, a moguće je čak i okušati se u osnovama gradnje tornja kod onih koji su u tome majstori.

Iako izgledaju zastrašujuće, ljudski tornjevi u Kataloniji mnogo su više od puke fizičke vještine. Oni simboliziraju zajedništvo, timski rad, međusobno povjerenje, a Katalonci su na ovu tradiciju iznimno ponosni. Ako se nađete u Kataloniji u razdoblju od lipnja do rujna u Tarragoni možete treninge penjača vidjeti gotovo svaki dan, a u tom je gradu, iz kojeg je sve poteklo, otvoren i muzej posvećen ovog 200 godina staroj tradiciji. Glavni događaj, festival i natjecanje, obično se održava u jesen, ali ovogodišnji datumi još nisu objavljeni.