Stjepan iz Vinkovaca ručno radi 2000 malih neretvanskih lađa od gline: sve ima humanitarnu notu, a mogao bi ući i u Guinnessovu knjigu rekorda

U mojim venama teku dvije rijeke, Bosut i Neretva, kaže nam Stjepan Sertić, umirovljeni profesor i strastveni lađar. Novcem od prodaje svojih lađica pomoći će dvjema školama

Stjepan Sertić s neretvanskom lađom na obali rijeke
Foto: Privatni album

Kad se spoje čiste i neiskvarene duše s istoka i juga Lijepe naše, rezultat je priča koja nadilazi sve postojeće granice, čiji je fokus na malom čovjeku, dobroti, nadi te vjeri u bolju i svjetliju budućnost. A glavni akter te čudesne priče je Stjepan Sertić iz Vinkovaca, poznatiji kao Stipa. Taj umirovljeni profesor tjelesne i zdravstvene kulture, koji je još prije 13 godina osnovao Udrugu Vinkovački lađari, uskoro bi mogao ući u Guinnessovu knjigu rekorda, a do tog cilja dovest će ga njegove male neretvanske lađe od slavonske gline! Ovo je inspirativna priča o njegovom nesvakidašnjem projektu, koji je oduševio i raznježio čitavu Hrvatsku.

OBITELJSKI KORIJENI BILI SU MU GLAVNA INSPIRACIJA ZA OVAJ NEOBIČAN PROJEKT

”Moja majka preziva se Kordić i dolazi iz Čitluka kraj Međugorja, a ja sam, sve do početka škole, zapravo odrastao kod svog dide u prekrasnom hercegovačkom selu Blizanci. Dakle, u mojim venama teku dvije rijeke, Bosut i Neretva, a baš ti zanimljivi obiteljski korijeni bili su mi glavna inspiracija za glinene neretvanske lađe”, priča nam ovaj simpatičan Vinkovčanin, koji se već 47 godina bavi i kajakarenjem.

I tako je Stjepan, malo pomalo, počeo eksperimentirati s glinom. Kroz igru je, kaže, učio kako oblikovati kalupe. Naravno, isprva su to bile male količine, no kad je s vremenom usavršio tehniku, postao je nezaustavljiv. Krenuo je s četiri do pet pa došao na impresivnih 30-ak lađica dnevno, a u proteklih pet mjeseci njihovoj izradi posvećuje i do 13 sati. I tako baš svaki dan, bez iznimke!

ŽELIO JE ODATI POČAST DUGOGODIŠNJOJ TRADICIJI I LJUDIMA NERETVANSKOG KRAJA

”Prvotni plan bio mi je napraviti 777 komada. Sedmice su sretni brojevi i želio sam ih nekako povezati s neretvanskom lađom, koja je 2022. dobila status nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske. Htio sam, na neki način, odati počast ljudima iz tog kraja, koji stotinama godina nisu imali ni traktore ni kamione, nego su sve prevozili upravo lađama, od mandarina i lubenica pa sve do stoke. U manjim mjestima ta tradicija živi i dan-danas”, govori Stjepan.

Kad je prešao zacrtanu brojku od 777 glinenih lađa, s Turističkom zajednicom Metkovića i gradonačelnikom Daliborom Milanom dogovorio je da će ih prijaviti za Guinnessovu knjigu rekorda. A do dolaska njihove komisije, ovaj Vinkovčanin planira ih napraviti barem 2000!

NJEGOVE LAĐE PREPLAVILE SU VINKOVCE, VEĆ KRASE MNOGE TRGOVINE, KAFIĆE...

Pitamo ga gdje ih uopće drži. ”Imam relativno malen stan, ali i terasu koja se proteže na devet metara. I ona ih je puna. Ma neretvanske lađe preplavile su čitave Vinkovce! Prijatelji su oduševljeni, svima poklonim po jednu, možete ih vidjeti u voćarnama kraj vage, u trgovinama, kafićima… Ljudi me zaustavljaju na cesti, zovu me obitelji lađara iz svih krajeva Hrvatske… Ma ne mogu vam ni opisati koliko je uzbudljivo biti dio ovog projekta”, zadovoljan je gospodin Sertić.

A Stjepanove neretvanske lađe imaju i jednu prekrasnu humanitarnu dimenziju. Naime, njegova Udruga iz Vinkovaca kupila je devet metara dugu lađu od Udruge lađara Neretve iz Metkovića, koja ih je stajala 6000 eura. Stoga će se dio lađica ipak morati prodati kako bi podmirio taj trošak, a ostatak zarađenog novca proslijedit će se Udruzi osoba s invaliditetom Prijatelj Metković.

VELIKA SVEČANOST U METKOVIĆU NAJAVLJENA JE ZA SVIBANJ 2026.

No to nije sve. Naš sugovornik je, naime, punih 17 godina radio u Osnovnoj školi Josipa Matoša u Vukovaru, jednoj od rijetkih za osobe s posebnim potrebama. Ondje je bio kinezioterapeut te profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a dio novčanih sredstava od prodaje svojih glinenih lađa uplatit će upravo spomenutoj školi.

A hoće li ući u Guinnessovu knjigu rekorda, saznat ćemo u svibnju 2026. Svečani program prvo je bio planiran za kraj listopada, ali s obzirom na hladnije vrijeme, isti je prebačen na proljeće, točnije na treći vikend u svibnju, kad se u Metkoviću održava prekrasna manifestacija na kojoj bude više od tisuću folkloraša iz svih kulturno-umjetničkih društava iz čitave Dalmacije i Hercegovine. U programu će sudjelovati i Udruga Vinkovački lađari, a o svemu je, naravno, obaviješteno i Guinnessovo sjedište u Londonu.

RIJEKA I JEZERO STJEPANOVE SU VELIKE LJUBAVI I NAJBOLJA ANTISTRES TERAPIJA

Stjepan od malih nogu obožava vodu. Kajakarenjem se bavi još od fakulteta, a Matija Ljubek, naš pokojni proslavljeni olimpijaš, bio mu je blizak prijatelj i kum. ”Zajedno smo bili na jako puno regata i svjetskih prvenstava. Na pripremama sam mu bio vozač, maser, kuhar… Strašno mi nedostaje, s njim je otišao i dio mene, bili smo nerazdvojni. Sve u svemu, voda je moj drugi dom. Rijeka i jezero, to su moje ljubavi i najbolja antistres terapija. Toliku djecu sam naučio plivati, veslati, skijati… A u ovih 13 godina, koliko postoji Udruga, kroz ruke mi je prošlo i oko 270 lađara”, otkriva nam naš sugovornik.

Inače, njegovi Vinkovački lađari još od 2013., otkako su i osnovani, redovito sudjeluju u 22,5 kilometara dugačkom maratonu koji se održava na relaciji Metković-Ploče, a za taj kontinuirani nastup Udruga lađara Neretve uručila im je i prestižno priznanje, Zlatni štit kneza Domagoja.

ŽIVOT GA NIJE NIMALO MAZIO, ALI VEDAR DUH NIJE IZGUBIO: "BJEŽIM OD NEGATIVE"

Iako ga život nije nimalo mazio, Stjepanov vedar duh naprosto oduševljava. Prije tri godine izgubio je oba brata, a nakon suprugine smrti, ostao je sam s kćeri i sinom. Njoj je danas 40 i radi u poreznoj upravi, a njemu 34 i diplomirani je fizioterapeut. Oboje žive u Vinkovcima i najveća su mu potpora. Baš kao i on njima.

”Borio sam se i u Domovinskom ratu, imam status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Sva ta iskustva oblikovala su moje poglede na život. Bježim od negative, volim se šaliti, razgovarati o sportu… Obožavam svoj rodni grad, dao sam puno za njega i čitavu zajednicu, a sad se trudim uživati, biti prisutan u trenutku, to je, po meni, na kraju krajeva i najvažnije”, zaključuje gospodin Sertić.

Pročitajte još