Glumci Vira, Olena, Ihor i maloljetni Matvii preživjeli su napad na mariupoljsko kazalište: “Zgrade nema, ali srce našeg teatra još snažno kuca”

Bio je to grad budućnosti i lijepe perspektive, s bezbroj mogućnosti za ugodan i ispunjen život, mjesto na kojem su se mladi zaljubljivali, maštali, planirali, zasnivali obitelji… Njegovim ulicama odzvanjali su pjesma i dječji smijeh. Sve to predstavljalo je samu srž Mariupolja, drugog najvećeg grada u Donjeckoj oblasti i desetog po veličini u čitavoj Ukrajini. Više od 400.000 ljudi s ponosom ga je zvalo svojim domom i sigurnom lukom. A među njima su bili i ukrajinski glumci – Vira Lebedynska te kolege i životni partneri Olena Bila i Ihor Kytrysh sa svojim maloljetnim sinom Matviijem. Njihova mučna svjedočanstva o opsadi grada pretočena su u kazališnu predstavu ”Mariupoljska drama”. Potpisuju je autor Oleksandr Gavrosh i redatelj Yevhen Tyshchuk, a prošle subote premijerno je gostovala u zagrebačkom Kulturnom centru Travno (KUC Travno).

Smješten na sjevernoj obali Azovskog mora, na ušću rijeke Kalmius, Mariupolj je bio središte trgovine žitom, metalurgije i teškog inženjeringa, s nadaleko poznatom tvornicom željeza i čelika Azovstal. U to popularno obalno odmaralište mnogi su svake godine hrlili na ljetovanje, a kako i ne bi, kad se mjesto može pohvaliti sa 16 kilometara prekrasnih pješčanih plaža i sezonom kupanja koja traje čak 120 dana. No idilu je u veljači 2022. godine, naprasno i preko noći, prekinula ruska invazija.

Mariupolj se našao pod tromjesečnom opsadom, a neprestana bombardiranja uzrokovala su tešku humanitarnu krizu. Crveni križ situaciju je opisao kao apokaliptičnu – nije bilo hrane ni pristupa sanitarnim čvorovima, ljudi su ginuli svaki dan, a za ranjene je bilo sve manje mjesta u bolnici. Pakao na zemlji, u 21. stoljeću, u srcu Europe. A kako se obruč oko grada sve više stezao, izmoreni i preplašeni stanovnici zaklon su potražili u kazalištu, jedinoj zgradi za koju su vjerovali da će im pružiti kakvu-takvu sigurnost. Nažalost, prevarili su se. Naime, 16. ožujka 2022., ruske oružane snage bombardirale su Donjecko akademsko regionalno dramsko kazalište u Mariupolju. Prema nekim procjenama, u strašnom napadu, koji je međunarodna zajednica oštro osudila i proglasila ratnim zločinom, poginulo je 600 civila, a mnogi su ostali zarobljeni pod gorućim ruševinama.

Tih kobnih dana u kazalištu su se skrivali i ukrajinski glumci – Vira Lebedynska te Olena Bila i Ihor Kytrysh sa svojim maloljetnim sinom Matviijem. Predstavu ”Mariupoljska drama”, koja se temelji na pažljivo istraženim iskazima njih samih, ali i drugih očevidaca te službenoj dokumentaciji kako bi se prenijela autentična slika događaja, prošle subote odigrali su u KUC-u Travno. Svi u publici kućama su otišli duboko potreseni, sa suzama u očima i grčem u želucu, a mi smo nakon emotivne izvedbe porazgovarali sa zvijezdama komada. Vidno dirnuti podrškom koju su dobili u Hrvatskoj, nakon gromoglasnog pljeska kojim su ispraćeni s pozornice, kažu nam da ovu predstavu, koliko god teška bila, doživljavaju kao svojevrsnu psihoterapiju koja im pomaže nositi se s ratnim traumama.

”Kad čujete sirenu za zračnu opasnost, odmah se zaputite prema skloništu”, ovim upozorenjem ispisanim na videozidu počinje ”Mariupoljska drama”. ”Kad sam tek došla raditi u kazalište, nisam bila previše oduševljena samim gradom. Činio mi se nekako surov, a ja sam priželjkivala boje… Svaki put kad bih odjenula nešto bijelo, to bi, zbog teške industrije i zagađenog zraka, postalo sivo! No ljubav je na kraju ipak došla, razvijala se postepeno, malo po malo… Osvojio me šarm zelenih parkova, taj divan osjećaj kad bih ponosno, lijepo dotjerana i u cipelama na visoku petu koračala prema zgradi kazališta, kraj veličanstvene mariupoljske fontane, koja je svirala i mijenjala svjetlosne efekte… Obožavala sam i spomenik na našem Trgu slobode, s ukrasnim nosačima u obliku ptica koje simboliziraju svih 25 regija Ukrajine”, govori Vira na početku predstave (pogledajte video ispod, op. a.).

”A vidite, ja sam se pak na prvi pogled zaljubila u Mariupolj! To more, te plaže, iako nije Mediteran, opet je more i činilo me sretnim”, nadovezuje se Olena. Sa suprugom Ihorom u gradu je uspjela kupiti stan, urediti ga po svom ukusu, saviti toplo obiteljsko gnijezdo… Njihovom sinu Matviiju kazalište je bilo drugi dom, obožavao je gledati roditelje na sceni i bilo je samo pitanje trenutka kad će i sam poželjeti glumiti. Kad je počela ruska invazija, nitko nije mislio da će ista potrajati više od dva, tri tjedna. Ljudi su se budili i lijegali sa zvukom bombi, sa strahom gledali prema nebu, bježali od neprijateljskih aviona… Zgrade oko Olene i Ihora rušile su se kao kule od karata i s vremenom im je postalo bolno jasno da ni njihov stan više nije siguran – morali su se skloniti u kazalište.

A ondje – potpuni šok i nevjerica. Stotine ljudi, mladi i stari, bez struje i vode, prljavi, promrzli… Vira kaže da se ne sjeća hladnijeg ožujka u Mariupolju. Temperatura je padala i do deset stupnjeva Celzijevih ispod ništice pa su ljudi u kazalištu počeli trgati stolce i paliti njihove drvene dijelove ne bi li se barem malo ugrijali. Kuhalo se vani, na otvorenom, tik ispred teatra, a kad bi napokon počelo kišiti, svi su trčali na ulicu s praznim bocama, loncima, čašama – punili su sve što su mogli jer pitke vode nije bilo. Sve radijske veze bile su prekinute, a jedina postaja koju su uspijevali uloviti bila je ona ruska. Okupatorska propaganda bila je nemilosrdna – Rusi su govorili da je čitava Ukrajina pala, da je Mariupolj ostavljen na cjedilu, zaboravljen… Noćima im je jedino svjetlo bilo ono s mobitela, a i njih su rijetko mogli puniti jer nisu imali struje. No i u takvim nehumanim uvjetima sve se dijelilo, rađala su se neka nova prijateljstva, a Matvii je čak naučio igrati šah.

Mnogi su u kazalište poveli i svoje ljubimce – mačke, pse, papige, kuniće… Olena i Ihor imali su kujicu mopsa, Zenu, no nakon početka invazije, prestali su je dozivati imenom. ”Jednostavno nismo mogli, ta ruska histerija oko slova ‘Z’ koje su stavljali na tenkove i sva vojna vozila bila nam je previše”, govori glumica sa sjetom u glasu. Kako su dani prolazili, u teatar je pristizalo sve više civila. A kad su agresori bombardirali mariupoljsko rodilište, došle su i majke s bebama. Dojilje su zbog stresa ostajale bez mlijeka, a kad bi im ukrajinska vojska uspjela i dostaviti nešto hrane, ono što bi djeca inače pojela u jednom danu, moralo se rasporediti na barem tri. Iako se stalno govorilo o tzv. zelenom koridoru, sigurnom prolazu kojim bi se ljudi prebacili na sigurna područja, isti je bilo nemoguće organizirati.

Pojedinci su na opasan put kretali sami. Neposredno prije kobnog napada na kazalište, Olena i Ihor odlučili su riskirati – morali su pokušati, makar zbog sina, kojem je tad bilo svega deset godina. Sjeli su u automobil, prozore oblijepili papirima na kojima su ispisali riječ ”djeca” i krenuli. Vira je, nažalost, morala ostati jer njezino vozilo nije imalo goriva. Sa stotinama drugih bila je u teatru kad su ga Rusi 16. ožujka 2022. sravnili sa zemljom i pretvorili u masovnu grobnicu. Čudom je preživjela, ali svoju mačku u ruševinama nikad nije pronašla. Kad je nakon zaglušujuće eksplozije došla k sebi, dočekale su je scene iz najstrašnijeg horor filma – vrisak, panika, suze, očaj, okrvavljena tijela, izbezumljeni ljudi koji mahnito traže svoje najmilije… Da ti srce pukne od tuge.

Spasonosni zeleni koridor, koji je u trenutku ruskog bombardiranja kazališta sa strepnjom iščekivalo više od 1200 civila, u predstavu je simbolično utkan kroz zelenu haljinu koju nosi Olena Bila. A kostimi, koji od početka do kraja ”Mariupoljske drame” na konopcima vise sa stropa, asociraju na garderobu u kojoj su se mnogi ukrajinski civili danima skrivali od zračnih napada. Da stvar bude još gora, satelitske snimke kazališta snimljene 14. ožujka, svega dva dana prije napada, jasno su pokazale da je na dva mjesta na trgu ispred teatra na ruskom jeziku bila ispisana riječ ”djeca” (”deti”). Ista je agresoru trebala signalizirati da je zgrada zapravo civilno sklonište, a ne vojni cilj. No Rusi su to besramno i proračunato ignorirali te u smrt poslali stotine nedužnih duša.

Donjecko akademsko regionalno dramsko kazalište Mariupolj, inače najstarije u regiji (godine 2003. proslavilo je 125. obljetnicu postojanja), danas je stacionirano u Užgorodu u Zakarpatskoj oblasti. Ondje ga je, u svojoj zgradi, ugostio užgorodski glazbeni teatar. A sama ”Mariupoljska drama” postavljena je na kazališne daske usred rata. Prvi put izvedena je svega šest mjeseci nakon napada, pred punom dvoranom u Užgorodu. Kasnije je igrala i u Kijevu, ali i Manchesteru u Velikoj Britaniji. No ovaj komad, temeljen na stvarnim iskustvima pojedinaca, puno je više od predstave – on je sjećanje na strahote rata, ali i poziv na mir te humanost. Kako nam kažu i sami glumci: ”Iako uništenu zgradu mariupoljskog kazališta više ne možemo zvati svojim domom, srce teatra itekako je živo, ono i dalje snažno kuca”.

”Svi naši kontakti s Mariupoljem prekinuti su u ožujku 2022., kad smo bili primorani bježati i spašavati živu glavu”, govore Olena i Ihor, koji su nakon završenog studija u Harkivu došli raditi upravo u taj grad. Ruske snage u potpunosti su ga okupirale u svibnju 2022., nakon tromjesečne opsade, kad su se posljednje ukrajinske trupe predale u tvornici željeza i čelika Azovstal. Procjenjuje se da je čak 90 posto stambenih zgrada u Mariupolju oštećeno ili uništeno.

Kad ih pitamo o budućnosti, glumci ne skrivaju da ih je strah, ali ne gube nadu. ”Mi nismo ratoboran narod, ali iskreno, više ne vjerujemo u mir. Naša jedina opcija je pobjeda. Ne pristajemo ni na kakva primirja pod tuđim uvjetima. Svima mora biti jasno da gubitak ukrajinskog teritorija jednostavno ne dolazi u obzir. Uzdamo se u svoju vojsku, u Boga i u pomoć Europe. Jer Ukrajina jest Europa, oduvijek je bila i bit će”, zaključuju Vira, Olena i Ihor, uz obećanje da ćemo se sljedeći put sresti u miru – i to u Mariupolju, njihovom gradu heroju, točnije u njihovom obnovljenom kazalištu, na premijeri neke nove predstave koja će slaviti život i bolje sutra…