Bila sam uvjerena da je ova serija precijenjena. Nakon posljednje epizode požalila sam što sam je toliko dugo izbjegavala

Seriju Succession odnosno Nasljeđe počela sam gledati tek kad je prva sezona završila. Ne zato što me nije zanimala, nego upravo suprotno, previše i prečesto sam o njoj čitala. Kad neka serija vrlo brzo dobije etiketu najbolje ikad snimljene, prirodno se javi sumnja. Je li to stvarno tako dobro ili je riječ o dobro uhodanoj marketinškoj priči koja se sama hrani vlastitom reputacijom? Sama radnja, obitelj koja se otima oko nasljedstva medijskog carstva, na papiru i nije osobito privlačna, ovako okrnjena radnja zvuči prije poput meksičke sapunice. Ipak, kako imam slabost prema dramama s elementima crne komedije, odlučila sam joj dati priliku.

Sad, na kraju tog puta, mogu slobodno reći da je Succession, bar što se mene tiče, vjerojatno jedna od najboljih serija koju sam ikad pogledala. Rijetko koja produkcija uspije spojiti vrhunski scenarij, glumu i scenografiju u omjeru koji ni u jednom trenu ne škripi. Ono što seriju posebno izdvaja jest taj osjećaj mjere i dobro odvagane ravnoteže. Autori su znali kad treba stati, kad prestati vući radnju i kad zatvoriti priču doslovno u svakoj epizodi, umjesto da seriju razvlače dok ne izgubi snagu. Čak je i uvodna špica maestralna, ta hladna, gotovo klasična glazbena tema uz snimke obitelji u pokretu, djeluje kao najava svega što slijedi, elegantna, pomalo tjeskobna i genijalna u svojoj jednostavnosti.

Ono što Succession čini toliko posebnom jest balans na kojem hoda cijelo vrijeme. Likovi su, gotovo bez iznimke, grozni ljudi. Guardian ih opisuje kao nešto drugačije nijanse užasnih karaktera, i teško je smisliti precizniji opis. Logan Roy kojeg glumi  izvrsni Brian Cox je patrijarh čija okrutnost dolazi bez upozorenja, njegova djeca su emocionalno osakaćeni odrasli koji se ponašaju kao razmažena djeca s pristupom privatnim zrakoplovima i svom luksuzu jedne milijarderske obitelji. Serija je lako mogla skliznuti u karikaturu, u seriju o bogatašima koje mrzimo iz sigurne udaljenosti. Umjesto toga, uspjeli su postići nešto puno teže, svi ti „grozni“ likovi učinjeni su ljudskima, a da ih se pritom nikad nije oslobodilo odgovornosti za ono što jesu. Ta ravnoteža između groteske i realnosti jedan je od najvećih uspjeha cijele produkcije.

Usporedbe sa Shakespeareom nisu slučajne. Logan kao suvremeni kralj Lear koji dijeli djecu umjesto kraljevstva, gura ih jedno protiv drugog, testira lojalnost na način koji je jednako okrutan koliko i fascinantan za gledati. Međutim, serija nikad ne zvuči kao pretenciozna adaptacija klasika. Dijalozi su brzi, prljavi i duhoviti, a humor se često pojavljuje baš u trenucima kad bi trebao biti najmanje prikladan. Likovi poput rođaka Grega, čija nespretnost djeluje kao komičan predah usred obiteljskog rata, pokazuju koliko serija zapravo vlada vlastitim tonom. Zna kad nasmijati publiku, a kad ju ostaviti u šoku.

Upravo tu leži ono što mi je najviše priraslo srcu, ta stalna igra na granici. Granici između banalnog i genijalnog, između groteske i istine, između komedije i tragedije. Succession nikad ne pada na pogrešnu stranu te granice, iako je cijelo vrijeme održava ravnotežu s namjerom koja gotovo djeluje arogantno. Svaka scena poslovnog žargona, svaki telefonski poziv pun poluizgovorenih prijetnji, svaka obiteljska večera koja završi kao emocionalni obračun, sve to gradi osjećaj da gledate nešto istinski majstorski osmišljeno, a ne slučajno dobro.

Dokaz da moj dojam nije samo subjektivni zanos, dovoljno je pogledati brojke. Serija je osvojila ukupno 19 Emmyja od 75 nominacija tijekom svoje četiri sezone, uključujući tri nagrade za najbolju dramsku seriju. Na popularnim platformama Rotten Tomatoesu drži prosjek od 95 posto pozitivnih kritika, a na IMDb-u serija stoji na visokih 8,6. Kritičari i publika, rijetko kad usklađeni, ovdje su iznimno bili na istoj strani. Succession ima ukupno četiri sezone i svaka epizoda traje oko sat vremena. Kad to čujete prije nego što krenete gledati, djeluje kao velika obaveza, još jedna serija koja traži tjedne vašeg vremena i pažnje. Stvarnost je potpuno suprotna. Sat vremena po epizodi na kraju ispadne premalo, jer svaka epizoda ostavlja osjećaj da bi moglo, i treba, potrajati još malo dulje. Kad dođete do posljednje epizode četvrte sezone, ne osjećate olakšanje što je gotovo, nego iskreno žaljenje što nema više.

Neću otkrivati kako priča završava, niti kamo likovi na kraju stignu. Reći ću samo da je serija imala hrabrosti stati dok je još na vrhuncu, umjesto da eksploatira uspjeh do iscrpljenosti. Rijetko koja produkcija zna prepoznati vlastiti kraj, a Succession je to učinila s istom preciznošću kojom je vodila cijelu priču. Ako ste, poput mene, pomalo skeptični prema velikoj medijskoj pozornosti, ovo je jedna od rijetkih serija gdje je ta pozornost zapravo bila čak premalena.