PRATI IH DOBAR GLAS
Inspirativni slijepi planinari popeli su se na više od stotinu planina: “Možda ne vidimo, ali ljepotu prirode osjetimo. Kako uspijevamo? Najvažnije je povjerenje…”
Nekoliko desetljeća postojanja, čak 256 planinarskih izleta različitih vrsta u posljednjih 13 godina, osvojeni najviši vrhovi Hrvatske… Zavidne su to brojke koje ponosno nosi Planinarsko društvo slijepih ‘Prijatelji planina’. Osnovano još 1976. godine, od strane skupine slijepih entuzijasta, zaljubljenika u prirodu i planine, Prijatelji planina danas su doista istinska inspiracija. I divna lekcija o pomicanju granica vlastitih mogućnosti i ljudskoj nezaustavljivosti…. Ovih dana imali smo prilike doznati više informacija o tom planinarskom društvu sa sjedištem u Zagrebu, upitati ih što ih pokreće, kako organiziraju izlete i koje su sve planinarske uspjehe zabilježili kroz godine. Slijepi planinari okupljeni u ovo društvo prava su inspiracija!
DRUŠTVO BROJI 80-AK ČLANOVA I 15-AK STALNIH VOLONTERA-PRATITELJA
“Planinarsko društvo slijepih ‘Prijatelji planina’ trenutno ima 76 članova. Danas društvo, uz članstvo, ima oko 15 stalnih volontera-pratitelja i svoje planinarske vodiče što nam omogućuje redovito organiziranje i provođenje planinarskih izleta i drugih aktivnosti, neovisno o drugim društvima. Uz planinarenje redovito organiziramo sastanke s raznim predavanjima i edukacijama, to jest putopisna predavanja, edukacije iz planinarske etike, opreme, očuvanju prirode i ekologiji…
Sastajemo se svakog prvog petka u mjesecu u 17:00 sati radi druženja, predavanja i konačnih dogovora za predstojeće izlete”, objasnila je Biserka Cigula, jedna od vodičica u društvu, članica Izvršnog odbora Društva te organizatorica svih izleta. Dodala je kako su 2016. godine, povodom 40 godina postojanja izdali smo svoju prvu planinarsku obilaznicu ’40 vrhova za 40 godina’ te da je, prema njihovim saznanjima, riječ o prvoj planinarskoj obilaznici na području Europe koju su izdali slijepi planinari.
U PLANINARSKE POHODE IDE SE GOTOVO SVAKOG VIKENDA
U proteklih 13 godina, od kada planinarske izlete organiziraju ona i Željko Cigula, također vodič, provedeno je 256 izleta. Lani su imali 41 planinarenje, a ove godine 24 izleta, od čega jedan trodnevni u Međugorje i jedan dvodnevni na Velebit. Izlete organiziraju gotovo svakog vikenda za ljude koji su u boljoj fizičkoj kondiciji, i na svakom takvom izletu bude 10 do 15 planinara. Veće izlete autobusom organiziraju u prosjeku pet do šest puta godišnje, a na takvim izletima bude u prosjeku oko 40 osoba. “Takvi veći izleti koncipiraju se tako da vodiči na terenu mogu raditi dvije grupe – planinarsku i rekreativnu.
Primjerice, izlet u Fužine. Planinarska grupa koja je brojila 21 osobu penjala se na Tuhobić, a rekreativna od 23 osobe šetala uz jezero te su se neki od njih popeli i na Preradovićev vrh, manji vrh iznad jezera, posjetili špilju… Na kraju smo se svi sastali, otišli na zajednički ručak i vratili se u Zagreb. Drugi primjer je odlazak u Sloveniju. Planinarska grupa je imala uspon na Viševnik, alpski vrh visok 2050 metara, a rekreativna grupa obišla Bled i šetala uz jezero“, objašnjava Biserka Cigula.
IAKO SLIČE DRUGIM PLANINARSKIM DRUŠTVIMA, KRASI IH NIZ SPECIFIČNOSTI
No, pritom je napomenula kako je njihovo društvo, iako je naizgled isto kao i druga planinarska društva, po mnogo čemu specifično. “Uz planinarske vodiče koji osmišljavaju, kreiraju i vode izlete, slijepi planinati na svakom izletu mi imaju i pratitelje. To su osobe koje vide i one vode slijepog planinare jer svaki slijepi planinar ima svog pratitelja. Pratitelji su njihove oči “, objašnjava. Stoga planinarski vodiči u društvu, među njima i ona sama, uz redovni posao koji bi obavljali u bilo kojem drugom planinarskom društvu, moraju voditi računa i o drugim faktorima kao što su kondicije i spremnost ne samo slijepih planinara već i njihovih pratitelja.
“Treba dobro upariti slijepog planinara i njegovog pratitelja. Pratitelje treba najprije obučiti na koji način ispravno komunicirati i voditi slijepog planinara, na što sve i kada treba upozoriti slijepog planinara, kako postupati na zahtjevnim i opasnim dionicama… Treba napomenuti da svaki pratitelj ne može pomagati slijepom planinaru na svakom terenu. Ima situacija da se pratitelj boji visine, klinova ili sajli, provalija i slično. Na takvom terenu pratnju slijepog planinara preuzima netko od iskusnih planinara ili sami vodiči”, pojašnjava Biserka Cigula.
UOČI ZAHTJEVNIJIH IZLETA KREĆU U PRIPREME, A IZNIMNU POZORNOST POSVEĆUJU SIGURNOSTI
Isto tako, nastavlja, jedna od specifičnosti njihovih planinarskih izleta, i to prvenstveno onih zahtjevnijih, jest to što se – nakon što se osmisli planinarska tura – kreće sa slijepima i njihovim pratiteljima u pripreme, i to kondicijske, psihičke i mentalne. “Vodič organizira i provodi sve potrebne pripreme, to jest izlete koji se sastoje od redovitih planinarskih tura koje su svakim sljedećim izletom sve duže i kondicijski i tehnički sve zahtjevnije. Za zahtjevnije planinarske ture pripreme traju i oko mjesec do mjesec i pol dana, odnosno četiri do šest planinarenja”, objašnjava.
Nadalje, svi izleti se planiraju tako da se vodi računa o željama i trenutnim mogućnostima slijepih, a iznimna se pozornost posvećuje i sigurnom planinarenju što, dodaje, dokazuje činjenica da se u proteklih 256 izleta nikada nikome nije ništa dogodilo. Što se tiče dobi sudionika, one variraju – imali su raznolike sudionike, od djece koja su tek prohodala pa sve do osoba starije životne dobi. Najstarija osoba koja je sudjelovala imala je 86 godina. A kakvi su dojmovi sudionika, zanimalo nas je. “Veoma su zadovoljni i ponosni na sebe kada uspiju u nečemu novome. Za slijepe planinare svaki planinarski uspjeh je i njihovo dokazivanje, pomicanje vlastitih granica, podizanje samopouzdanja, ali i međusobno druženje i socijalizacija“, objasnila je.
POVJERENJE KAO KLJUČNA STAVKA PLANINARSKOG USPJEHA
Dodaje i kako je kod organizacije zahtjevnih planinarskih tura u njihovu društvu ključno povjerenje njihova vodiča Željka u svoje slijepe planinare, njegova procjena i uvjerenje da oni to mogu. “Tu bih spomenula jednu situaciju prilikom pripreme našeg planinarenja na Sveto Brdo kada je našeg vodiča Željka upitao jedan kolega vodič na terenu zar on stvarno misli da se s njima, a mislio je na slijepe planinare, može popeti na Sveto Brdo, zar stvarno misli da to oni mogu? I još napomene da se on to ni u kom slučaju ne bi usudio voditi ih gore. Željkov odgovor bio mu je ‘Da, siguran sam da mogu jer vjerujem u njih, znam da to oni mogu jer sam ih za to kvalitetno i pripremio’. Pokazalo se da je bio u pravu“, prisjeća se ona.
USPJESI PRIJATELJA PLANINA SAMO SE NIŽU – OD DINARE PREKO SVETOG BRDA DO DONAČKE GORE
U društvu zahtjevnijih izleta svakako ne manjka. Dosad su, pobrojila je vodičica Biserka, dva puta osvojili najviši vrh Hrvatske, Sinjal na Dinari, dva puta Sveto Brdo, drugi vrh po visini na Velebitu. Bio je tu i uspon na Biokovo-Vošac, od mora na 1422 metara nadmorske visine, kao i na sv. Jure, to jest najviši vrh Biokova. Svladali su i uspon na Viševnik, alpski vrh visok 2050 metara, tri puta Klek, zatim najviši vrh Gorskog kotara Bjelolasicu, Veliki Risnjak, i to skroz na samu vršnu stijenu, zatim Velebit-Veliki Zavižan i prvu dionicu Premužićeve staze od Zavižana do Alana, pa Kalnik, Zagradski vrh, Tuhobić, Snježnik, Učku, Ćićariju, otok Krk… Sudjelovali su i u pohodima u Sloveniji, primjerice na Donačku goru, i to uspon na oba vrha, prelazak grebenskog puta i spuštanje po ferati dakle uz pomoć sajli…
OTVARANJE VRATA SLIJEPIM PLANINARIMA, SOCIJALIZACIJA SLIJEPIH I SENZIBILIZACIJA JAVNOSTI
Jedan od misija društva svakako je i otvaranje vrata slijepim planinarima u redovnim planinarskim društvima u njihovim lokalnim zajednicama. “Primjerice, jedan slijepi planinar upisao je planinarsku školu u svom društvu, ali ga nisu htjeli voditi na izlete. To se promijenilo kada je donio potvrdu i slike da je bio s nama na najvišem vrhu Hrvatske. Tada su ga i vodiči u društvu počeli drugačije gledati i to mu je bila odskočna daska za dalje. Radi se o slijepom planinaru Feruču Lazariću iz Istre koji je postigao niz planinarskih uspjeha”, navodi ona.
Isto tako, planinarenje slijepih i njihovo sudjelovanje na planinarskim pohodima ima veliku ulogu u socijalizaciji slijepih u društvo. “Na pohodima dolazi do upoznavanja, a time se postiže i jedan veliki korak u senzibilizaciji javnosti i prihvaćanju slijepih. Naše društvo sudjeluje na pohodima drugih društava, ali i sami povodom Dana bijelog štapa organiziramo pohod na Medvednicu”, istaknula je za kraj.
