Cijeli samostan u hrvatskom susjedstvu su rastavili i selili kamen po kamen na novu lokaciju da ga ne bi potopilo jezero

Zbog gradnji brana i akumulacija nerijetko su potapana cijela sela, groblja, crkve, mostovi i pašnjaci. Poznat je prizor zvonika koji viri iz jezera na talijanskom jezeru Resia, potopljeno selo nalazi se ispod jezera Kruščica u Lici, ispod Ramskog jezera u BiH završilo je čak 20 naselja… No ponekad se i u tim situacijama, nužnim za razvoj mjesta, čuva ono što je narodu važno. Tako je Pivski samostan u Crnoj Gori preseljen kamen po kamen na novu lokaciju samo da ne bi završio pod bujicom vode, a to je do danas ostao jedan od najfascinantnijih i najneobičnijih građevinskih konzervatorskih pothvata na ovim prostorima.

Pivski manastir danas se nalazi nekoliko kilometara od mjesta Plužine, no njegova je originalna lokacija bila puno bliže samom izvoru rijeke Pive. Podignut je između 1573. i 1586. godine i najveća je pravoslavna crkva izgrađena tijekom osmanske okupacije. Stajao je stoljećima na svojoj lokaciji tik uz rijeku, no onda je u drugoj polovici 20. stoljeća donesena odluka da se ta lokacija potopi zbog izgradnje akumulacijskog jezera. Odmah je odlučeno i da crkvu neće prepustiti vodi, već da će je rastaviti i preseliti.

Šezdesetih godina 20. stoljeća počele su pripreme za gradnju hidroelektrane, tada poznate kao HE Mratinje, a danas kao HE Piva. Elektrana je puštena u pogon 1976. godine, a podizanjem velike brane nastalo je Pivsko jezero. Da je ostala ondje gdje je sagrađena, stara crkva našla bi se na području koje je potopljeno. No paralelno s planiranjem elektrane, vodila se i opsežna konzervatorska akcija.

Umjesto rušenja ili odustajanja od cijele građevine, pokrenuta je golema operacija njezina spašavanja. Crkva je detaljno dokumentirana i demontirana, a njezini kameni elementi premješteni su na novu lokaciju. Svaki je kameni blok pažljivo označen kako bi ga se moglo vratiti na odgovarajuće mjesto. U akciji su sudjelovali i svjetski stručnjaci i konzervatori.

Preseliti crkvu, zidove i krov već zvuči dovoljno komplicirano, ali to čak i nije bio najzahtjevniji dio. Odlučeno je i da će se spasiti 1260 četvornih metara fresaka iz 17. stoljeća koje su krasile zidove. One su zaštićene, prenesene i ponovo postavljene na odgovarajuća mjesta u preseljenoj crkvi.

Stručni zapis objavljen povodom 400. obljetnice manastira navodi da su pripreme za premještanje fresaka počele još 1968., da je sama građevina demontirana između 1969. i 1972., a da su freske konačno vraćene na svoja mjesta tijekom 1981. i 1982. godine. U projektu su sudjelovali stručnjaci iz tadašnje Jugoslavije, ali i inozemni konzervatori.

Pivski manastir izvana nije raskošan ni ogroman, ali osim njegove priče veliku vrijednost im i interijer i sve što čuvaju njegovi zidovi. Većina freski nastala je početkom 17. stoljeća. Veći dio oslikali su anonimni grčki majstori oko 1604.–1606. godine, dok su u drugim dijelovima radili pop Strahinja iz Budimlja i slikar Kozma. Osim freski, u manastiru se čuvaju stare knjige, ikone, liturgijski predmeti i vrijedna riznica. Stranica Visit Montenegro među vrijednim predmetima ističe i psaltir povezan s tiskarom Crnojevića s kraja 15. stoljeća, jednom od najranijih tiskara na ovom dijelu Europe.

Hidroelektrana je zaista puštena u rad 1976. godine, krajolik je dobio novo, ogromno jezero, a Pivski manastir i danas živi u svojem izvornom obliku, samo na drugoj lokaciji. Nalazi se u mjestu Sinjac, oko sedam kilometara od Plužina, u blizini magistralne ceste koja povezuje Plužine i Nikšić. Do njega se najjednostavnije dolazi automobilom, a zbog položaja u području Pive lako ga je povezati s obilaskom Pivskog jezera i okolnih vidikovaca. Manastir je i danas aktivno vjersko mjesto, ali ga posjetitelji mogu obići i ući u crkvu. Budući da nema klasično turističko radno vrijeme poput muzeja, prije dolaska dobro je provjeriti aktualne informacije u Turističkom info centru Parka prirode Piva.