Slavonija ima muzej kakav ne postoji nigdje drugdje na svijetu: posjetili smo ga, a prije obilaska nas je dočekala rakija

Čim smo zakoračili u Muzej tambure u Slavonskom Brodu, bilo je jasno da ovo neće biti običan muzejski obilazak. Dočekali su nas toliko srdačno i opušteno da smo se momentalno osjećali kao da smo svratili nekome dobro znanome u goste. U pozadini je svirala tamburaška glazba, oko nas su bile izložene tambure različitih oblika, a dočekala nas je i domaća šljivovica, i to na stolu s miljetićem.

Autohtono, kako i priliči okruženju i priči muzeja, ujedno jedinog takvog na svijetu. Iza njega, priča nam jedan od volontera Brodske udruge tamburaša koji nas je ugostio, Mladen Rakić, ne stoje samo stari instrumenti, već desetljeća priča o tradicionalnoj glazbi, ljudima i običajima.

A Mladen nas je na početku odmah ispravio jer smo tamburu, nesmotreno i po očigledno krivo stečenoj navici nazvali – tamburicom. “Tamburaši baš i ne vole kada njihov instrument nazivamo tamburicom. Zamislite pijanista koji svira ‘klavirčić’ ili bubnjara koji svira ‘bubnjić’, ispričao nam je Mladen i naučio nas nešto novo.

Kroz obilazak muzeja, Mladen nam je ispričao priču o njegovom nastanku. Naime, sve se zbilo kada je Mladen Jurković, poznati slavonskobrodski glazbenik i graditelj tambura, došao na ideju da se napravi prostor u kojem bi se sačuvala povijest ovog instrumenta. Jurković je bio član tamburaškog sastava Berde Band, svirao je u orkestru, a bio je i predsjednik Brodske udruge tamburaša. Prvi mali muzej tako je prvotno otvoren u Kapelanovu stanu, nedaleko od današnje pozicije u kazamatima unutar brodske Tvrđave.

“Za prikupljanje građe najzaslužniji su ljudi koji su joj posvetili velik dio svog života, među kojima su Mladen Jurković i Mihajlo Ferić. I gospodin Jurković i Ferić su cijeli svoj život posvetili tamburi“, govori Rakić. Njih dvojica su, naime, godinama prikupljali instrumente i drugu građu koja danas čini temelj muzejske zbirke.

A ideja muzeja od početka je bila puno šira od same zbirke instrumenata pa su tako uz tambure, izložene i fotografije, literatura, priče o povijesti škola tambura, diskografija, notni i razni drugi zapisi, dok velik dio materijala još uvijek čeka svoje mjesto u stalnom postavu.

Muzej također ima i prostor predviđen za svirke i različita događanja, a posjetitelji najprije mogu pogledati kratki film od oko šest i pol minuta koji donosi najvažnije informacije o tamburi, a prostor se nerijetko pretvori i u malu koncertnu dvoranu. Posebno je živ za vrijeme Noći muzeja, kada ovdje rado dočekuju sugrađane i njihove goste te organiziraju manje koncerte. Pritom valja napomenuti da muzej nije stalno otvoren, već se dolazak treba unaprijed najaviti putem telefona i e-maila koji se nalaze na njihovim službenim stranicama, kako bi netko od volontera mogao doći i otvoriti prostor, baš kao što je nas dočekao Mladen. Za sve zainteresirane – ulaz košta tri eura po osobi.

U muzeju je trenutačno izloženo oko 70 instrumenata, dok ih se barem još toliko čuva u arhivi. No broj nije jedina zanimljivost. Posebnost zbirke je u tome što su instrumenti različiti i predstavljaju čak pet sustava gradnje tambura pa se ondje tako nalaze primjerci od najstarijeg Farkaševog sustava, preko Jankovićevog, GD sustava, pa sve do suvremenog AE sustava.

„Većina naših izložaka još uvijek se nalazi u skladištima, a ovdje je jedan samo dio što možemo prezentirati na ovom prostoru“, objašnjava Rakić, naglasivši jednu od posebnih priča koju čuvaju u muzeju, a zove se banjolina. Riječ je o sustavu gradnje tambura koji su nakon Prvog svjetskog rata u Osijeku razvila braća Josip i Leopold Rohrbacher. Razlog njihove posebnosti nije samo u tome što su vrlo rijetke, nego što nema niti jednog audio i video materijala na kojima se čuje njihov zvuk, a vitrine u kojima se nalaze trenutno su djelomično prazne jer muzej upravo radi na prvom snimanju njihova zvuka. Time će se, po prvi puta, ukazati prilika da uistinu čujemo kako je zvučao ovaj stari, vrijedni instrument.

A kako to i priliči muzejima, njihove prostorije čuvaju uspomene na lijepe, ali i na tužne priče. Naime, pronašli smo jednu poklonjenu tamburu od strane sina nekadašnjeg tamburaša koji ju je čuvao kao uspomenu na svog oca kojeg je s tamburom u ruci vidio samo jedanput u životu. A razlog očeva prestanka sviranja bio je rat u kojemu je izgubio drugog sina, Josipa. “Želim da u vašim prostorima bude trag na jedno ružno vrijeme, na mog brata Josipa kojeg nikad nisam vidio, uspomena na mog oca i majku koji do smrti nisu prestali misliti na nestalog sina”, dio je posvete koju je, zajedno s tamburom, muzeju 2021 godine predao Ivica Sečen.

Zanimljivo je da, kada pomislimo na tamburu, nju zasigurno najprije povežemo sa Slavonijom, bećarcem i tamburaškim sastavima, ali Mladen nam je objasnio da je njezina priča zapravo puno veća. Tambura se svira, priča nam, u različitim dijelovima svijeta – od Europe, preko Sjeverne i Južne Amerike, pa sve do Australije i Novog Zelanda.

U muzeju se zato mogu vidjeti fotografije i materijali koji svjedoče o njezinoj rasprostranjenosti, a Rakić se pritom našalio da postoji samo jedan kontinent na kojem se tambura još uvijek ne svira i da je to Antarktika: „Iz jednostavnog razloga što pingvine još nismo naučili svirati tambure“, rekao je nam je, dodavši kroz smijeh da intenzivno rade i na tome.

Rakić, koji je i sam tamburaš, za svoju ljubav prema sviranju zahvaljuje nastavniku iz osnovne škole Nikoli Novoselu koji ga je još kao dječaka, u četvrtom razredu osnovne škole, upoznao s ovim instrumentom. “U to vrijeme tamburaški orkestri bili su vrlo popularni u Slavonskom Brodu i gotovo svaka osnovna škola imala je svoj orkestar. U orkestru su tada postojale dvije skupine – napredna, u kojoj su bili učenici koji su već poznavali note i osnove glazbe, te početnici koji su sve učili od nule.

Ja sam kasnije upisao glazbenu školu, ali sam tada, uz nagovor nastavnika, shvatio da je tambura prava stvar za mene!”, ispričao nam je Rakić koji danas svira bas u Brodskom tamburaškom orkestru, ali i u bendu Širok Šor. Njega je tamburica, ispravak – tambura!  – odvela puno dalje nego što je mogao očekivati kada ju je prvi put uzeo u ruke pa je tako, nastupajući s njom, obišao cijeli svijet. Još mu je samo preostala Antarktika!