Slastica s potpisom grada
Nerazvikani azijski grad izgleda poput pravog filmskog seta, oduvijek je bio utočište umornim putnicima, a danas je živi spomenik prepun povijesti i fascinantnih džamija
Bajka. Ili filmski set. Jednostavno nemam drugih riječi za opisati taj uzbekistanski grad, zavijen u veo prošlosti i najljepše nijanse tirkiza, skriven iza debelih zidina i zaštićen od pustinja koje ga okružuju… Hiva je naprosto magična, a za mene danas – kad se vratim u njega u sjećanjima – znači apsolutnu sreću. Bila je prva stanica na našem putovanju Uzbekistanom 2022. godine. Bilo je to naše prvo veliko putovanje kao novopečene obitelji. Malecki je imao svega četiri i pol mjeseca, bio mu je to prvi let avionom…
HIVA KAO UVOD U UZBEKISTAN, I TO KAKAV UVOD
A letjeli smo do grada po imenu Urgench. Potpuno nam nepoznat, slučajno smo shvatili da možemo letjeti do njega pa produžiti u obližnju Hivu (30 minuta vožnje taksijem) i zatim vlakovima posjetiti ostale željene destinacije – Buharu, Samarkand i Taškent, kao posljednju postaju. Bilo je to nevjerojatno putovanje. Dali smo si vremena – 14 dana, uživali smo sporo i polako, i to ne samo u iskustvu novog mjesta i zemlje nego i u našoj prinovi. Da, bilo je to putovanje posebno u svakom smislu. Uzbekistan, i Samarkand, dugo su nam bili na listi želja, neka obećana zemlja koju nam je oteo covid. No, onda smo napokon bili tamo. U Hivi. Ona je bila naš ‘uvod’ u tu azijsku zemlju. I to kakav…
HIVA ODIŠE MIROM, OPUŠTENOŠĆU, PRIJATELJSKOM ATMOSFEROM
Rečenica s početka teksta doista je istinita. Ne znam koje bih riječi iskoristila da opišem taj nevjerojatni grad, a da ne zvuči kao apsolutni klišej. Pa ću zato pustiti slikama da govore, a ja se pozabaviti onim ‘iza kulisa’. Time da je grad opušten, miran (iako ima turista), stvoren za šetnje, pauze i stanke, uživanju u nevjerojatnim pogledima na nevjerojatna zdanja i upijanja komadića tamošnje svakodnevice koja proviruje između čupavih bijelih šubara koje izgledaju kao ogromne kugle. Ili šarenila keramike, tepiha i tekstila, plesnih koraka nasred ulice koji prate ritam tradicionalne glazbe te u predivnu odjeću odjevenih parova koje slikaju profesionalni fotografi.
NAJOČUVANIJI JE GRAD NA PUTU SVILE PREPUN VRIJEDNIH ZDANJA
Dani u Hivi, odnosno u njezinoj staroj jezgri po imenu Itchan-Kala, zaštićenoj zidinama, ali i uvrštenoj na popis svjetske baštine, bili su nam lagani. Unutar zidina sve je lako dostupno i jednostavno, smještaja (po vrlo pristupačnim cijenama) na nevjerojatnim lokacijama i s odličnim pogledima ima na svakom koraku, kao i suvenirnica i restorana. I muzeja. I džamija i medresa. I palača. I minareta.
U toj staroj gradskoj jezgri gužva se čak 60-ak kulturološki i povijesno vrijednih zdanja koja su savršeno obnovljena i očuvana. Uostalom, Hiva, odnosno njezina stara jezgra, slovi kao najočuvaniji grad na Putu svile, a potpuno je različit od drugih ‘svilenih’ uzbekistanskih velikana, Buhare i Samarkanda. Tamo, u tim većim gradovima, staro se nekako naprasno miješa s novim, u Buhari nešto manje, no u Samarkandu jako, stara su zdanja raštrkana i odvojena gustim prometom i gužvama. Ovdje, sve je na dohvat ruke, nekako pitomo, ‘domaće’, a opet nekako nadnaravno. Idealno za putovanje s malom bebom.
UZBEKISTANSKI NAROD JE DIVAN, SMIJEŠAK NIKAD NE IZOSTANE
A upravo je ta mala beba privlačila pažnju na svakom koraku. Uzbekistanski ljudi su ionako divni, no u Hivi kao da nije bilo osobe koja maleckom, ili nama, nije uputila osmijeh. Neki su se čak i brinuli da mu je hladno, naviknuti na njihove bebe koje se praktički ni ne vide, zamotane u sto deka i tri skafandera. Čak i u popodnevnim satima, na suncu, kada bi temperatura u Hivi dosegla i do 20 stupnjeva Celzijevih. Hivu i ostatak Uzbekistana posjetili smo u studenom. I unatoč tome doista imali sreće s vremenom. Isto tako, ne brinite ako zatrebate pomoć. Samoinicijativno bi zaljuljali kolica da umire bebu u slučaju potrebe…
PREDIVNI MINARETI, PALAČE, DŽAMIJE…
Dane u Hivi provodili smo u dugim šetnjama ispresijecanima stankama za kavu ili pak tradicionalnu hranu, pilav i mustavu. Šetali bismo i navečer, kada Itchan-kala postane neki drugi, ali ponovo magičan svijet. Postane još tiša, prodavači zatvore svoja vrata i spreme robu, turisti nekako nestanu, a tamošnja zdanja, predivno osvijetljena, pokažu svoju noćnu, još romantičniju stranu. Prelijepa je i njihova dnevna, a sve što bi trebalo vidjeti teško je i prebrojati.
No, nekoliko se atrakcija doista ističe. Jedan od njih je minaret Kalta Minor visok 29 metara. I nikad završen. Prema prvotnim je planovima trebao ići u visinu sve do njih 89. Tu je i 56 metara visok minaret Islam Khodja, kojeg smo svako jutro gledali iz našeg smještaja, dok bi jeli izdašan uzbekistanski doručak kojeg nismo mogli pojesti, a mali puzao po podu, potpuno nesvjestan nevjerojatnog mjesta na kojem se nalazi. Tu je i palača Tash Khauli sa 160 soba iz 18. stoljeća te džamija Juma, čiji krov podupire 213 stupova. Svaki do njih izdubio je drugi umjetnik. Ili pak Kunya-Ark, tvrđava…
HIVU DANAS NAZIVAJU ‘ŽIVUĆIM SPOMENIKOM’
Radi svega navedenog Hivu danas nazivaju živućim spomenikom, odnosno živućim muzejom. Prije nego što je taj stari grad uvršten na popis svjetske baštine, kao prvi lokalitet u Centralnoj Aziji, tamošnji su stanovnici relocirani kako bi se on zaštitio i obnovio. Danas u tom gradu lokalno stanovništvo ne živi, ali u njemu radi. Većina zdanja koja se stiska u labirintu uskih ulica inače datira iz razdoblja od 14. do 19. stoljeća, a ukazuju na činjenicu da je taj grad kroz svoju povijest bio moćan centar kulture i obrazovanja, ali i duhovnosti.
UTOČIŠTE PUTNICIMA BIO JE NEKADA, A ONO JE I DANAS
U svojoj povijesti veže se uz neka od vrlo značajnih imena, primjerice ono matematičara al-Hvarizmija kojeg se naziva ocem algebre. Tamo je rođen i Pahlavon Mahmud, i danas slavljeni pjesnik i hrvač… Grad je, kaže legenda, osnovao jedan od Noinih sinova, Šem, tako da je usred pustinje počeo kopati bunar, a arheološki nalazi idu u prilog postojanju grada još u 6. stoljeću pr. Kr. Kao jedan od velikana na Putu svile, bio je poznat po trgovini robljem, ali i utočište karavanama i umornim putnicima. A utočište je i danas. Nas, dvoje velikih i jednog majušnog putnika, dočekala je raširenih ruku. I u povijest naše obitelji upisala se odmah uz riječ ‘sreća’.
