Hrvatski grof prodao je dvorac kako bi pomogao kmetovima: iza barokne rezidencije krije se priča stara 300 godina

Pomalo je tužno vidjeti kako nekadašnje raskošne građevine, koje su stoljećima bile simbol moći i bogatstva, danas propadaju prepuštene zubu vremena. Pogotovo kada su iza njih stoljeća povijesti, slavne obitelji, raskošni saloni i arhitektura koja bi, da je kojim slučajem sagrađena nešto zapadnije od Hrvatske, možda danas bila jedna od popularnijih kulturnih znamenitosti. Ipak, povijest nas je naučila da ni europski dvorci nisu imuni na ljudski nemar, a pojedini hrvatski primjeri pokazuju koliko je teško očuvati vrijednu graditeljsku baštinu. Jedan od njih nalazi se u Hrvatskom zagorju, gdje se iza oronulih zidova i urušenih dijelova krovišta još uvijek mogu prepoznati obrisi nekadašnje veličanstvene barokne rezidencije.

Dvorac Zajezda, smješten nedaleko od Budinščine, na južnim obroncima Ivanščice, podignut je oko 1740. godine za plemićku obitelj Patačić, jednu od uglednijih hrvatskih velikaških obitelji. Njegova je arhitektura svojedobno predstavljala iskorak u oblikovanju plemićkih rezidencija, a danas, gotovo tri stoljeća poslije, teško je povjerovati da su iza oštećenih pročelja još uvijek sačuvani tragovi izvornih baroknih ukrasa, dekorativnih oslika i stakala u boji.

Priča o dvorcu zapravo započinje nekoliko stoljeća ranije, u obližnjem Milengradu, srednjovjekovnoj utvrdi koja se prvi put spominje 1309. godine. Kako navodi Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, utvrda je ženidbom 1536. prešla u posjed Nikole Patačića, koji je svojem prezimenu dodao plemićki pridjevak de Zajezda. Obitelj je s vremenom stekla brojne posjede, plemićke naslove i važan položaj u političkom i društvenom životu Hrvatske, a njihov stari Milengrad postupno je gubio svoju funkciju.

Patačići su u 18. stoljeću odlučili podignuti novu rezidenciju u podnožju Ivanščice. Tamo je nastao prostrani jednokatni dvorac s tri krila, oblikovanima oko unutarnjeg dvorišta. Četvrtu stranu zatvarao je zid s monumentalnim baroknim portalom, dok su pročelja okrenuta prema dvorištu bila otvorena nizovima arkada. Upravo takva organizacija prostora predstavlja važan trenutak u razvoju barokne arhitekture Hrvatskog zagorja jer postupno napušta zatvorenu formu ranijih renesansnih dvoraca.

U unutrašnjosti se nalazilo reprezentativno trokrako stubište koje je vodilo prema glavnoj dvorani na katu, dok je sjeverno krilo završavalo dvorskom kapelom visokom dvije etaže. Iza razmjerno jednostavnih vanjskih pročelja krili su se svodovi ukrašeni štukaturama, zidni oslici i dekorativni arhitektonski elementi. Kako je navedeno u konzervatorskoj dokumentaciji Ministarstva kulture i medija, dvorac je bio okružen vrtovima, gospodarskim zgradama i ribnjakom, a povijesni katastar otkriva da je južno od građevine postojao i veliki geometrijski oblikovan vrt.

Patačići su u Zajezdi živjeli do početka 19. stoljeća, kada se njihova obiteljska priča približila kraju. Posljednji muški potomak, grof Bartol Patačić, preminuo je 1817. godine, ali prije smrti donio je odluku koja zaslužuje mjesto u povijesti dvorca. Prodao je Zajezdu i nekoliko drugih obiteljskih posjeda kako bi dio novca poslužio osnivanju zaklade za pomoć kmetovima u nevolji, navodi Turistička zajednica Zlatni istok Zagorja.

Dvorac je nakon toga promijenio nekoliko vlasnika, među kojima su bile plemićke obitelji Kanotay, Oršić i Halper. Tijekom 19. stoljeća u njegovu je kapelu dospio i barokni oltar sv. Pavla iz zagrebačke crkve sv. Marka, koji se danas čuva u Hrvatskome povijesnom muzeju.

Međutim, život dvorca nije završio odlaskom plemstva. Sredinom 20. stoljeća u njegovim je prostorijama djelovao Specijalni zavod za učenice u privredi, ustanova u kojoj su živjele i školovale se djevojke, uglavnom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kasnije su se ondje obrazovali i dječaci. Nekadašnji plemićki saloni tako su dobili sasvim drukčiju namjenu, a građevina je još desetljećima bila ispunjena svakodnevnim životom.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća dvorac je stradao u potresu, nakon čega je napušten. Izvori se razlikuju oko točne godine oštećenja, navodeći 1982. i 1984., ali posljedice su nedvojbene. Bez redovitog održavanja, vrijedna barokna građevina počela je sve brže propadati.

Koliko je stanje ozbiljno, najbolje pokazuje konzervatorska dokumentacija Ministarstva kulture i medija iz 2020. godine. U središnjoj dvorani urušio se dio krovišta i oštetio svod, na zidovima su nastale velike pukotine, a nekadašnji dekorativni elementi izloženi su vlazi i vremenskim utjecajima. Potres u ožujku 2020. prouzročio je dodatna oštećenja. Unatoč svemu, sačuvani su dijelovi izvorne opreme, među kojima su štukature s cvjetnim motivima, željezni okviri arkadnih hodnika i fragmenti višebojnih stakala.

Određenu nadu donosi podatak da je Ministarstvo kulture i medija za 2026. godinu odobrilo 400.000 eura za izradu dokumentacije te konstrukcijsku i građevinsku sanaciju dvorca. Riječ je o važnom koraku, iako odobrena sredstva još ne znače da je obnova provedena. Zajezda je kroz svoju povijest preživjela odlazak plemićke obitelji, promjene vlasništva, nekoliko različitih namjena i potrese. Ostaje pitanje hoće li preživjeti i desetljeća zanemarivanja, jer za razliku od ljudi koji su nekada prolazili njezinim hodnicima, ova vrijedna barokna građevina još uvijek nema mogućnost sama odlučiti o svojoj sudbini.