Regija bez velikih gužvi i turista krije najljepše drvene crkve u Europi: ima ih više od 100, a u nekima od njih i danas se održavaju mise

Mnoge je razveselila nedavno objavljena vijest da će Zagreb i Bukurešt od početka srpnja do kraja listopada biti povezani izravnim letovima tri puta na tjedan, utorkom, četvrtkom i subotom. No čarobna Rumunjska puno je više od svoje prijestolnice, kojoj tepaju da je ”mali Pariz istoka”. Ovaj put idemo u Maramureș, regiju na sjeveru/sjeverozapadu zemlje, koja je zapravo dio druge povijesne pokrajine Transilvanije, a često se spominje i kao ”zemlja drvenih crkava”. Ondje se nalazi između 100 i 150 drvenih crkvi, ovisno o izvoru, a neke od njih stare su gotovo 400 godina!

Idilični krajolici, šumovite planine obrubljene bistrim rijekama i potocima, zeleni brežuljci, livade i pašnjaci posuti stogovima sijena te mirisnim cvijećem, čarobna jezera, brojni izvori vode i veličanstveni slapovi… Maramureș je pravi melem za oči, mjesto bez buke i gužve, kao stvoreno za sve one nostalgičare koji žele upoznati dušu seoskog života u Rumunjskoj i vratiti se u daleku prošlost, u doba jednostavnosti i arhaičnosti.

Pokrajinu Maramureș još u srednjem vijeku naselili su Slaveni, uglavnom Bijeli Hrvati i Ukrajinci. No nakon tatarske navale u 13. stoljeću, u taj kraj stigli su Rumunji, koji su s vremenom postali većinsko stanovništvo. Kao što smo već rekli, svako selo ima svoju drvenu crkvu, a danas ih možete pronaći u čak osam mjesta, Bârsani, Budeştiju, Deseştiju, Ieudu, Plopişu, Poienile Izeiju, Rogozu i Şurdeştiju. Ova remek-djela lokalnih graditelja uvrštena su i na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Drvene crkve nisu samo turističke atrakcije, one su mjesta bogoslužja za seljane. Svaku nedjelju ujutro možete ih vidjeti kako se, odjeveni u svoju najljepšu tradicionalnu odjeću, dolaze moliti u ove veličanstvene sakralne ljepotice. S visokim tornjevima, namijenjenima približavanju ljudi Bogu, ručno klesanim trupcima jele ili hrasta, krovovima od šindre te antičkim slikama i impresivnim freskama, svaka crkva u Maramureșu ima svoju povijest i priču koja ostavlja bez daha.

U ovom dijelu Rumunjske drvo je oduvijek bilo resurs koji se koristio na više načina. Od njega su se, naime, izrađivala i vrata, još jedan zaštitni znak sela u Maramureşu. Ista su stoljećima predstavljala simboličan teritorij koji odvaja vanjski svijet od imanja, neutralan prostor od svetog carstva. Glavna uloga svakih drvenih vrata bila je zaštititi kuću i obitelj koja u njoj živi. Ove male povijesne spomenike i dan-danas možete vidjeti u brojnim selima u dolinama Cosău i Mara, ali i u Seoskim muzejima u gradovima kao što su Baia Mare te Sighetu Marmației.

Ponos regije Maramureş je i ručni rad, koji je ostao isti stoljećima. Naučite kako se rezbari drvo i izrađuju rukotvorine, od posuđa do namještaja, saznajte kako žene vade prirodne boje iz biljaka i razgledajte stari tkalački stan, ponos svake djevojke koja drži do tradicije i starih običaja. Među turistima su popularni i lončarski centri u Săcelu, u kojima se crvena glina vadi iz velikih dubina, a zatim obrađuje drevnim tehnikama.

U selima Sârbi i Budești, u dolini Cosău, možete pronaći i posljednje proizvođače šešira u Maramureşu te vidjeti drevne mlinove za brašno i destilerije u kojima se od šljive, jabuke ili kruške proizvodi lokalna rakija Horinca. Izrada tradicionalnih narodnih nošnji, nakita i oslikavanje stakla također se prenose s koljena na koljeno i smatraju se ponosom ove zanimljive rumunjske regije.

Za kraj, tu je pitoreskno selo Săpânța, dom neobičnog groblja koje će vas oduševiti svojom originalnošću. Zbog jarkih boja koje krase njegove križeve i nadgrobne spomenike dobilo je nadimak ”veselo groblje”. Posebno je upečatljiva plava, koja nosi ime samog mjesta, Săpânța Blue, a simbolizira nebo, nadu i slobodu, zelena predstavlja život, žuta plodnost, crvena strast, a crna smrt.

Ovo groblje nastalo je prema originalnoj ideji Stana Ioana Pătraşa, koji je od 1931. do 1935. počeo izrađivati ​​križeve drugačije od onih na drugim grobljima. Naivne slike zorno prikazuju život preminule osobe, kakav je bio, čime se bavio, a duhoviti epitafi, napisani u prvom licu, ništa ne uljepšavaju, štoviše, oni s dozom vesele bezbrižnosti otkrivaju sve indiskrecije, slabosti, mane, propuste i nevjere koje su obilježile život pokojnika. Veselo groblje jedno je od deset najposjećenijih pogrebnih odredišta na čitavom svijetu.