U Hrvatskoj se nalazi jedan od najljepših suhozidnih sustava u Europi! Iz zraka izgleda poput kamenog cvijeta, a izgradili su ga pastiri

Spominju se pod dva imena. Jedno je romantično, nekako nježno… Drugo je tvrđe, snažno. No, oba ‘skrivaju’ nevjerojatnu ljepotu. Mrgari, odnosno kameni cvjetovi Baške, podsjetnik su na neka prošla vremena, spomenik ljudskom trudu, ali i životu u skladu s prirodom. Ukras su zaleđa Baške, krase visoravni u pozadini njezinih prelijepih plaža, ‘žive’ u carstvu krša i jalove vegetacije te, ukratko, predstavljaju jedan od najljepših primjera suhozidne gradnje u Hrvatskoj. U ovom članku vodimo vas u magični svijet kamenih cvjetova Baške: ovo su predivni mrgari!

Sva raskoš njihove ljepote, kao neke fine kamene čipke, najbolje dolazi do izražaja promatrana iz ptičje perspektive. Naime, tada postaje kristalno jasno zašto ih nazivaju kamenim cvjetovima: tlocrti tih suhozidnih građevina doista podsjećaju na skupove latica. Ili na neka svjetski poznata zdanja…

“…zacijelo najmonumentalnije djelo naše čobanske arhitekture koje sam u životu vidio nalazi se na goloj kraškoj visoravni, istočno iznad Baške… U kamenitoj pustinji gdje vam je pod nogama kamenje oštro poput oštrice noževa, a nad vama kruže supovi i galebovi, tu, usred bleke ovaca stoji Veli mrgar kao neki prethistorijski hram na Malti“, ustvrdio je primjerice 1997. godine Branko Fučić, hrvatski akademik i povjesničar umjetnosti, tim riječima samo potvrđujući njihovu ljepotu, ali i važnost za povijesnu i kulturnu priču otoka Krka.

No, što su uopće mrgari? Mrgari su građevine namijenjene za prikupljanje i razvrstavanje ovaca. Sastoje se od zajedničkog, središnjeg prostora, takozvane ‘sale’ te mrgarića koji su ‘poredani’ oko sale poput latica cvijeta. Svaki od tih mrgarića pripadao je nekom od tamošnjih pastira, a cijelo je zdanje građeno u suhozidnoj tehnici, dakle slaganjem kamenja bez upotrebe vezivnog materijala.

“Koristili su se tako da su svi okupljeni pastiri gonili ovce s komunade (pasišta) prema ljevkastom ulazu mrgara. Kada su se ovce skupile u sali, zatvorio bi se ulaz i svaki pastir bi odvajao svoje ovce i zatvarao ih u svoj mrgarić. Kada bi obavio posao u mrgariću (pregledao ovce, šišao ih ili što drugo), ispuštao bi ih kroz vanjski otvor mrgarića nazad na komunadu“, navodi se na stranicama otoka Krka.

Mrgare danas pronalazimo na jugoistoku Krka, na krševitim vapnenačkim visoravnima povrh Baške, na visinama i od 400 metara, ali i na obližnjem otoku Prviću, najvećem nenastanjenom otoku u Hrvatskoj. Danas ih protoku vremena još uvijek odlijeva njih 15: pet na Prviću, a 10 u zaleđu Baške, po pet na svakoj od tamošnje dvije visoravni.

Na jugozapadnoj se visoravni, precizira se na stranici Društva Sinjali Baška, nalaze Mrgari na Ljubimeru, na sedlu između Baga i Gabra, te Mrgari na Kovacinu, odnosno na sedlu između Gabra i Vorganja. Tu su i Mrgari na Vratudih te Mrgari na Jakoši. Spomenuti se nalaze na nadmorskim visinama od 125 do 350 metara, dok su tamošnji peti, Mrgari na Lipici, najviši od svih. Nalaze se na 405 metara nadmorske visine, između Velog Hlama i grebena Orlje, te su napušteni 1958. godine.

Na sjeveroistočnoj visoravni nalazimo Mrgare na Rebici, na Starošćini te dva na Starih Mrgarih, i to ‘stare’ i ‘nove’. Naposljetku tu su i Mrgari va Pothlamcu, na 400 metara nadmorske visine. Općenito gledano, mrgari su imali kapacitet od 500 pa čak do 2000 ovaca, ovisno o kojem je lokalitetu riječ.

Mrgari su nastali zahvaljujući pastirima iz Bašćanske doline, prvenstveno onima iz Baške, Batomlja i Jurandvora. Pastiri iz tih mjesta gradili su i koristili i mrgare na susjednom Prviću.

No, mrgari nisu bili samo korisno zdanje u kojem su pastiri mogli prebrojati i šišati svoje ovce. Oni su bili i mjesto ostvarivanja društvenog kontakta, mjesto susreta i okupljanja. Mjesto susreta su, tako jedinstveni i naprosto predivni okupani sunčevim zrakama u zalazak, i danas: u njihovu se kamenu sreću povijest, tradicija, kultura i ljepota.