Na Balkanu se nalazi jedna od posljednjih divljih rijeka Europe! I danas je slabo istražena i teče sasvim slobodno

Riječ „divlja” u kontekstu rijeka zvuči kao stvar dojma, odmah pomislimo na nešto razuzdano, personificirano, ali u ovom smislu zapravo opisuje skup mjerljivih obilježja. Hidrolozi taj pojam razlažu na nekoliko uvjeta koji moraju vrijediti istodobno. Voda mora imati slobodan prolaz od izvora do ušća, dakle bez velikih pregrada koje bi joj presjekle put. Šljunak, pijesak i mulj moraju putovati zajedno s njom jer rijeka gradi svoj krajolik upravo tim materijalom. Vodostaj se mora dizati i spuštati po vlastitom rasporedu, s proljetnim valom koji preslaguje sprudove i ljetnim minimumom koji ih otkriva. I na kraju, rijeka mora imati prostor da mijenja tok, da napusti jedno korito i probije drugo stotinjak metara dalje, onako kako je radila tisućama godina prije nego što je itko počeo crtati granice parcela uz njezinu obalu.

Svaki je od tih uvjeta u Europi danas teško ispuniti, a sve zajedno gotovo je nemoguće. Kontinent je stoljećima svoje rijeke ravnao, skraćivao, betonirao i pregrađivao, ponajprije radi plovnosti, poljoprivrede i struje, a broj barijera na europskim vodotocima procjenjuje se na najmanje 1,2 milijuna. Zato se popis velikih rijeka koje su zadržale većinu tih obilježja svodi na mali broj, uglavnom na sjeveru kontinenta i na Balkanu. Na tom se popisu, kao jedan od rijetkih primjera veće rijeke koja čuva gotovo sva ta obilježja, nalazi voda koja izvire u grčkom Pindskom gorju. Grci je zovu Aoös, Albanci Vjosa.

Ova rijeka nastaje na grčkoj strani, prelazi granicu i najveći dio puta prolazi kroz južnu Albaniju prije nego što se, sjeverno od Vlore, ulije u Jadran. Od ukupno oko 272 kilometra toka, oko 190 kilometara prolazi Albanijom, a ostatak Grčkom. Umjesto jednog urednog korita, Vjosa se na dijelovima toka širi u desetke plitkih rukavaca koji se razdvajaju i ponovno spajaju oko golemih šljunčanih otoka, mijenjajući raspored nakon svake veće vode. Takav se krajolik održava jedino dok materijal s planine ima slobodan prolaz. Zaustavite ga branom i sprudovi se s vremenom istope, staništa vezana uz njih odu s njima, a posljedice se osjete čak i na plažama nizvodno, koje ostaju prepuštene eroziji.

Sve je to donedavno bilo pred nestankom. Na Vjosi i njezinim pritocima planirano je četrdesetak hidroelektrana, od toga devet na samom glavnom toku, što bi rijeku pretvorilo u niz akumulacijskih jezera. Domaće i međunarodne nevladine organizacije vodile su kampanju godinama, a dobila je globalnu pozornost kada ju je javno podržao Leonardo DiCaprio. Ishod je stigao 13. ožujka 2023. Toga je dana proglašen Nacionalni park Divlja rijeka Vjosa. Dio grčkog toka bio je zaštićen unutar Nacionalnog parka Vikos–Aoös još od 1973. godine.

Park se prostire na 12727 hektara i obuhvaća cijeli albanski tok te pritoke Drino s Kardhiqom, Bënçu i Shushicu, što je bitno više od zaštite koja se zaustavlja na glavnom koritu. Unutar granica nalazi se oko 400 kilometara slobodnih vodotoka, dok se u široj dolini Vjose nalazi tristotinjak kulturnih spomenika, a nadomak parka je i Gjirokastra s UNESCO-ova popisa svjetske baštine. Uspjeh je ipak djelomičan. Pritoci Langarica, Shtika i Çarshova pregrađeni su prije proglašenja i ostali su izvan zaštite, pa je dio slijeva trajno promijenjen.

Vjosa slovi za jednu od najslabije istraženih rijeka Europe, a i dosadašnja istraživanja govore dovoljno: uz nju je popisano oko 1100 životinjskih vrsta, među kojima su deseci ugroženih vrsta, i najmanje osam tipova staništa čija zaštita ima značaj na razini cijelog kontinenta.

Za posjetitelja se sve to prevodi u nekoliko konkretnih točaka. Cesta koja od Sarande vodi u unutrašnjost, prema Tepeleni i Memaliaju, prati rijeku na dionicama s kojih se ona vidi u punoj širini, sa svim onim rukavcima koji izgledaju kao da su nacrtani rukom. Rafting kreće iz Përmeta, gdje ponuda seže od dvosatnih spustova do višednevnih tura, a vožnja kajakom i kanuom te plivanje uobičajeni su sadržaji na mirnijim dijelovima toka. Tepelenë, smješten na samoj obali, dobra je baza za dulji boravak. Proljeće nosi najviše vode i najbrže spustove, a kasno ljeto najtopliju rijeku i najviše vremena provedenog na sprudovima, koji su dotad već iscrtali novi raspored.