Na ovom otoku nekad je živjelo više od 5000 ljudi, a danas nema nijednog stanovnika! U nekoliko mjeseci ostao je potpuno prazan

Iz daljine izgleda poput golema ratnog broda usidrenog usred mora. Betonske zgrade zbijene su jedna uz drugu, visoki zidovi štite obalu od snažnih valova, a cijeli otok djeluje poput oklopljenog plovila. Upravo je zbog takve siluete minijaturni otok Hashima, nedaleko od Nagasakija, dobio nadimak „Gunkanjima“, odnosno Bojni brod. Duga je tek oko 480 metara, široka oko 160 metara i zauzima svega 6,3 hektara. Unatoč tako maloj površini, sredinom 20. stoljeća bila je jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Ondje je 1959. godine živjelo čak 5259 ljudi, stisnutih među velike stambene blokove i rudarska postrojenja. Danas su iste te zgrade prazne, prozori razbijeni, a ulice prepuštene moru, vjetru i propadanju. Kako je mjesto koje je nekoć vrvjelo životom u samo nekoliko mjeseci ostalo bez svih svojih stanovnika?

Pod morskim dnom oko Hashime krile su se velike naslage kvalitetnog ugljena, pa je otok 1890. otkupila tvrtka Mitsubishi i pokrenula ozbiljnu podmorsku eksploataciju. Kako bi rudari i njihove obitelji uopće mogli živjeti na pučini, izgrađen je čitav grad. Ondje je 1916. godine podignuta prva japanska višekatnica od armiranog betona, a za njom su nicali stambeni blokovi, škola, bolnica, trgovine, hram pa čak i bazen. Život je bio skučen, ali iznenađujuće moderan. Plaće rudara bile su visoke, a televizor je 1958. imala gotovo svaka obitelj, u vrijeme kada je to u ostatku Japana još bila rijetkost.

Iza te slike „blagostanja“ krije se, međutim, zaista tragična priča. Tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, a posebno tijekom Drugoga svjetskog rata, na Hashimu su dovedeni korejski i kineski radnici koji ondje nisu došli svojom voljom. Radili su u rudniku na dubini od oko tisuću metara ispod morskog dna, na temperaturama iznad trideset stupnjeva i uz vlažnost zraka od gotovo sto posto.

Prema zapisima lokalnih medija, između 1925. i 1945. na otoku je poginulo više od stotinu korejskih i petnaestak kineskih radnika, dok neke procjene govore da je samo Korejaca na otok dovedeno najmanje 800. Preživjeli su poslije svjedočili o gladi, premlaćivanju i iscrpljujućem radu, a neki su, pokušavajući pobjeći, skakali u more i utapali se nastojeći doplivati do kopna.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina Japan je ugljen postupno zamjenjivao naftom, pa su se rudnici diljem zemlje počeli zatvarati. Mitsubishi je rudnik na Hashimi ugasio u siječnju 1974., a 20. travnja s otoka su otplovili i posljednji stanovnici. U samo nekoliko mjeseci nekada živahno naselje pretvorilo se u sablasni grad. U stanovima i na ulicama ostali su namještaj, bicikli i osobne stvari, što je stvaralo dojam da su stanovnici otišli tek nakratko i da će se uskoro vratiti. No, nisu…

Sljedeća tri i pol desetljeća otok je bio prepušten vjetru, soli i tajfunima. Beton se mrvio, balkoni su otpadali, a priroda je polako preuzimala ono što je čovjek napustio. Hashima je tako postala neslužbeni laboratorij u kojem se vidi što se dogodi s ljudskim građevinama kada nestane ljudi. Tek 2009. otok je djelomično otvoren za posjetitelje, uz stroga sigurnosna pravila i pristup samo malom, osiguranom dijelu obale.

Svjetsku slavu Hashima je doživjela 2012. godine, kada je poslužila kao inspiracija za skrovište negativca Raoula Silve u filmu o Jamesu Bondu Skyfall. Mnogi posjetitelji vjeruju da su prizori snimani upravo ondje, no istina je ipak malo drukčija. Naime, glavne scene snimljene su u studiju u britanskom Pinewoodu, uz pomoć računalne grafike, a od pravog otoka korišteni su tek kadrovi prilaska brodom. Redatelj i ekipa zaključili su da je otok prerizičan za snimanje, pa su Hashimu vjerno rekreirali u studiju.

Otok je uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2015. godine u sklopu cjeline posvećene japanskoj industrijskoj revoluciji. Odluka je izazvala oštre prosvjede Južne Koreje, koja je upozorila da se time prešućuje povijest prisilnog rada. Japan se obvezao da će tu povijest predstaviti pošteno, no UNESCO je 2021. zaključio da to nije učinjeno na zadovoljavajući način, čime je Hashima ostala simbol dvaju lica iste priče. S jedne strane stoji nevjerojatan uspjeh industrijalizacije, a s druge patnja ljudi koji su tu industrijalizaciju plaćali svojim životima.