U malom slavonskom mjestu čuvaju Bibliju veličine poštanske marke! Skrivena je u izložbi koju možete razgledati uz najavu

Negdje između Nove Gradiške i obronaka Psunja, ondje gdje bi većina putnika samo bacila pogled kroz prozor automobila, krije se selo koje čuva jednu od najneobičnijih zbirki u ovom dijelu Hrvatske. Cernik ima tek nešto više od tisuću stanovnika, ravnice oko njega mirno se stapaju s prvim obroncima gore, a zvonik franjevačke crkve vidi se već izdaleka, dugo prije nego što stignete do samog trga. Unutar zidina tog samostana čuva se knjiga veličine poštanske marke, Biblija duga svega tri, a široka dva centimetra.

Do tog otkrića ne dolazimo slučajno. Cernik je stoljećima bio mjesto gdje su se sudarale vjere i carstva. U vrijeme osmanske vlasti bio je upravno i vojno sjedište sandžaka, a turski putopisac Evlija Čelebi zapisao je da je u samom mjestu brojao dvadeset i jednu džamiju. Upravo tada, usred islamskog utjecaja koji je dominirao zapadnom Slavonijom, franjevci osnivaju cerničku župu i počinju graditi otpornost katoličke vjere koja će obilježiti sljedeća stoljeća. Kad Slavonija prelazi pod habsburšku vlast, redovnici konačno mogu podići svoj samostan; gradnja traje od 1728. do sredine stoljeća, a monumentalna crkva svetog Petra sa sedam baroknih oltara dovršena je 1744. godine. Nedaleko odatle, na temeljima stare tvrđave, u istom razdoblju raste i cernički dvorac, koji je svoj konačni barokni izgled dobio sredinom osamnaestog stoljeća.

Samostan uskoro postaje i središte obrazovanja. Već 1757. ovdje počinje djelovati filozofsko učilište u kojem stječu temeljno znanje gotovo svi zaslužni ljudi slavonske kulture osamnaestog stoljeća, a među učenicima je i Matija Antun Relković, autor Satira i jedan od najvažnijih pisaca hrvatskog prosvjetiteljstva. Građevina je kvadratnog tlocrta, s tri krila i crkvom na jednom uglu, a unutrašnje dvorište krasi tih klaustar i perivoj u kojem se koraci sami od sebe usporavaju. Hodnici, oplemenjeni slikama i skulpturama generacija umjetnika, i danas svjedoče o dugom nizu naraštaja koji su tu učili, molili i pisali povijest.

Međutim, srce cerničke priče danas se nalazi u dvjema dvoranama gdje je 2004. godine otvorena Biblijsko-arheološka izložba. Postav, koji je pomno slagao dr. Tomislav Vuk, spaja arheološke ostatke s područja biblijskih zemalja, od prapovijesti do turskog razdoblja, s nizom rijetkih izdanja same Biblije. U vitrinama se nalaze primjerci na izvornim jezicima, hebrejskom i aramejskom za Stari zavjet, grčkom za Novi, kao i latinski prijevodi te izdanja na više jezika istovremeno. Samostanska knjižnica čuva čak dvije inkunabule, knjige tiskane u samim počecima tiskarstva, prije 1500. godine, a uz njih stoji i vrijedna arheološko-paleontološka zbirka koja seže sve do prapovijesnih nalazišta u okolici sela.

Među svim tim eksponatima, ono što najviše iznenadi jest upravo minijaturna Biblija veličine tri puta dva centimetra, knjiga koju je moguće cijelu obuhvatiti vrhovima dvaju prstiju. Stoji tu kao dokaz da se ista poruka može prenijeti na papirusu starom tisućama godina i na listiću papira manjem od nokta i da veličina knjige nema nikakve veze s težinom onoga što u sebi nosi. Ako se ikada nađete u situaciji da se imate priliku nagnuti nad tom staklenom vitrinom, možete se truditi koliko želite, userdotočiti pogled ili škiljiti, brzo ćete shvatiti da vam za čitanje naslova treba lupa.

Izložba se ne razgledava usput; potrebno je najaviti dolazak, što ovom mjestu daje dodatnu draž rijetkog i pomalo skrovitog otkrića. Nema gužve ni turističkih grupa koje prolaze u hodu, samo tišina samostanskog dvorišta i glas vodiča koji, dvoranu za dvoranom, otkriva kako je jedno malo slavonsko selo postalo čuvar tolikog dijela biblijske i europske povijesti.

Na kraju ove priče teško je ne zapitati se zašto se o Cerniku tako malo govori. Barokni dvorac, obronci Psunja i samostan s vitrinama punim povijesti koja je iznimno značajna kako za našu zemlju tako i za cijelu Europu. U drugoj zemlji ovakav spoj crkve, dvorca i žive povijesti odavno bi bio dio turističke rute. Ovdje ga zasad čuva tek nekoliko vitrina i šačica ljudi kojima je stalo da priča preživi.