Bili smo na jednom od najpotresnijih mjesta u Sarajevu: Tunelom spasa tijekom opsade grada prošlo je oko dva milijuna ljudi

Osebujno Sarajevo danas je grad koji živi punim plućima. Grad u kojem se susreću različite kulture i vjere, grad u kojem su terase kafića i restorana pune, a gostoljubivost i neposrednost domaćina ono su što turisti u njemu najviše vole. Šetnja Baščaršijom, fotografiranje kraj Sebilja i posjet Gazi Husrev-begovoj džamiji nezaobilazni su pri prvom susretu s prijestolnicom Bosne i Hercegovine, no iza vreve i opuštenosti njezinih ulica postoji i sasvim drugačije Sarajevo. Ratne rane ondje su i dalje prisutne na svakom koraku, podsjećajući na 1425 dana opsade, najduže koju je jedan glavni grad pretrpio u modernoj povijesti ratovanja.

Brojke su zastrašujuće. Ubijena je 11.541 osoba, među njima 1601 dijete, a više od 56.000 ljudi bilo je ranjeno. Sarajevo je svakodnevno bilo izloženo granatiranju i snajperskoj vatri. Crni rekord zabilježen je 22. srpnja 1993., kad je na grad ispaljeno čak 3777 granata. Nije bilo dovoljno hrane, vode, struje i plina, stanovnici su bili odsječeni od ostatka teritorija, a svaki izlazak iz obruča mogao je značiti ono najgore: smrt.

No onda je 1993. ispod piste sarajevskog aerodroma nastalo nešto što će postati jedan od najvažnijih simbola preživljavanja opkoljenog grada. U najvećoj tajnosti prokopan je gotovo 800 metara dug Tunel D-B, koji je povezivao Dobrinju i Butmir. U službenim razgovorima Armije Republike Bosne i Hercegovine i UN-a nazivali su ga ”Tunelom kojeg nema”, no za izmučene Sarajlije on je bio nešto puno važnije: Tunel spasa.

Da bi se razumjelo zašto je jedan uzak, mračan prolaz ispod zemlje bio toliko važan za preživljavanje grada, treba se vratiti u 1992. Tad je, naime, upravo aerodrom postao jedna od rijetkih mogućnosti izlaska iz ranjenog Sarajeva. Od ljeta je bio pod kontrolom UN-a, dok su se s obje strane aerodromskog prostora nalazili položaji Vojske Republike Srpske.

Tko je želio prijeći s Dobrinje prema Butmiru morao je pretrčati oko 450 metara otvorenog prostora. Noću su pistu osvjetljavali reflektori, postavljene su bodljikave žice, a sam prelazak značio je izlaganje vatri. Ljudi su ginuli pokušavajući pretrčati na drugu stranu. I upravo ondje rodila se ideja koja je u početku zvučala gotovo nevjerojatno: ako se preko piste ne može, bi li se moglo proći ispod nje?

Na butmirskoj strani priča o tunelu neraskidivo je povezana s obitelji Kolar i njihovom kućom, koja je danas dio Spomeničkog kompleksa Tunel D-B. Prije rata u njoj su živjeli Bajro i Emina Kolar sa sinovima Edisom i Edinom te Bajrini roditelji Šida i Alija. Kuća je 23. travnja 1992. pogođena i zapaljena, gornji kat je izgorio, a prizemlje su uspjeli spasiti.

Obitelj se nakon toga razdvojila. Bajro i tad 17-godišnji Edis priključili su se Armiji Republike BiH, dok je Emina s mlađim sinom Edinom otišla prijateljima u opkoljeno Sarajevo kako bi dječak mogao nastaviti školovanje. Baka Šida i djed Alija u kući su proveli čitav rat, a njihovo dvorište 1993. postalo je jedno od najvažnijih mjesta za opstanak grada.

Iz njega se počelo kopati ispod aerodromske piste prema Dobrinji. Šida je tijekom ratnog ludila kuhala za vojnike i pomagala ljudima koji su prolazili ovim tajnim putem spasa. Soba u kojoj je živjela danas je dio muzejske postave i nosi naziv ”Soba nana Šide”. Radovi na Tunelu D-B počeli su 29. siječnja 1993., a kopalo se istodobno iz smjera Dobrinje i Butmira. U izgradnji je, u gotovo nezamislivim uvjetima, sudjelovalo oko 300 ljudi.

Nije bilo moderne mehanizacije, koristili su se krampovi, lopate i macole, često samo uz improvizirane svjetiljke. Velike probleme stvarali su podzemne vode i blato, a područje oko tunela bilo je izloženo granatiranju. Jedna od najvećih briga bila je hoće li se dvije skupine kopača uopće susresti. Dok su se približavali jedni drugima, osluškivali su ne bi li začuli udarce krampova s druge strane. Tunel, dug gotovo 800 m, širok oko metar te visok oko metar i pol, konačno je spojen 30. srpnja 1993.

Mi smo ga posjetili dok je u Sarajevu rominjala kiša. Sivo nebo nad nama, a ispod zemlje atmosfera koju je uopće teško opisati. Definitivno nije za klaustrofobične. Kroz nizak i uzak prolaz hodali smo pognuti kako glavama ne bismo udarali o strop, a već nakon nekoliko metara teško je ne pomisliti na ljude koji su istim putem prolazili noseći teške ruksake, hranu ili ranjenike. I dok smo mi bili sigurni da ćemo ubrzo opet ugledati svjetlo, oni često nisu znali što ih čeka ni s druge strane.

Tek kasnije u tunelu su postavljeni tračnice i mala kolica za prijevoz tereta, a zatim su provedeni električni te telefonski kabeli i cjevovod za gorivo. Zamislite te ratne godine: unutra je vlažno i zagušljivo, rasvjeta slaba, a mimoilaženje u uskom prostoru gotovo nemoguće. Kad nije bilo gužve, prolazak je trajao između 15 i 30 minuta, no znao se otegnuti i na dva sata.

Kroz tunel je dnevno znalo proći i do 4000 ljudi, odnosno oko dva milijuna tijekom gotovo dvije godine korištenja. Njime su u opkoljeno Sarajevo stizali hrana, lijekovi i druge potrepštine, a služio je i za prebacivanje ranjenika. Za grad odsječen od ostatka teritorija tih gotovo 800 metara pod zemljom postalo je jedna od najvažnijih veza s vanjskim svijetom.

Ni izlazak iz tunela nije značio kraj opasnosti jer je i područje oko njega bilo izloženo granatiranju, no dalje se moglo stići do Hrasnice. Ondje je bilo svjetla, radile su trgovine i mogla se kupiti hrana. Ljudima koji su prvi put pristizali iz Sarajeva Hrasnica je, kako slikovito opisuje Memorijalni centar Sarajevo, izgledala poput Las Vegasa.

Nakon završetka rata obitelj Kolar sačuvala je dio prolaza. Prikupljali su alat kojim se kopalo, kolica, ruksake, vreće… Postupno su stvarali muzejsku zbirku. Danas posjetitelji Spomeničkog kompleksa Tunel D-B mogu razgledati fotografije, dokumente, snimke i predmete iz vremena opsade te proći sačuvanim dijelom originalnog tunela.

Sam obilazak možda traje svega nekoliko minuta, no dovoljno je zakoračiti u skučen i nizak prolaz te s grčem u želucu instinktivno spustiti glavu da gotovo 800 metara nekadašnjeg Tunela spasa prestane biti tek podatak iz povijesti. Za tisuće ljudi on je bio put prema hrani, obitelji, slobodnom teritoriju i onom najvažnijem: preživljavanju.