Najveće jezero na Plitvicama nekad je izgledalo potpuno drukčije: pod vodom se skrivaju golemi zid i nekadašnji slap

Plitvička jezera najveći su, najstariji i najpoznatiji hrvatski nacionalni park, a mnogi će tom nabrajanju objektivnih superlativa dodati i onaj sasvim subjektivni: najljepši. Često nam se čini da o njima sve znamo, većina ih je posjetila barem jednom ili vidjela te prekrasne slapove, drvene stazice i tirkiznu vodu na fotografijama. No Plitvička jezera skrivaju brojne fascinantne tajne, manje razvikane lokacije, prekrasne prirodne fenomene koji nisu uvijek vidljivi na prvu. Jedna od njih skriva se upravo ondje gdje svakodnevno prolaze brojni turisti: nekoliko metara ispod površine najvećeg jezera u nacionalnom parku.

Kozjak je najveće i najdublje jezero od 16 imenovanih Plitvičkih jezera. Ako ste bili na Plitvicama sigurno ste ga vidjeli, a vjerojatno i plovili njime: upravo preko njega plove popularni turistički brodovi. Nalazi se u središnjem dijelu Nacionalnog parka Plitvička jezera, na prijelazu između Gornjih i Donjih jezera. Površina mu je približno 82 hektara, maksimalna dubina 47 metara, a dugačko je 2,35 kilometara.

Često je upravo jezero Kozjak prva točka koju posjetitelji doživljavaju pri obilasku donjih jezera. Osim što je jedino jezero kojim plove brodovi, jedino je i koje ima svoj vlastiti otočić, šarmantni i slikoviti Štefanijin otok. No danas nam je, dok plovimo njime ili ga gledamo iz daljine, teško i zamisliti da je krajolik nekad izgledao sasvim drugačije. Ondje gdje danas vidimo jednu veliku vodenu površinu nekada su bila dva odvojena jezera, a između njih nalazila se golema prirodna pregrada preko koje se obrušavao slap visok oko 40 metara.

Dva jezera razdvajala je sedrena barijera široka oko 400 i visoka oko 36 metara. Preko nje se voda prelijevala stvarajući impresivan slap, koji je u međuvremenu potpuno nestao iz krajolika. Ta golema prirodna građevina nije nestala, i dalje se nalazi na istome mjestu, samo otprilike šest metara ispod površine vode, navodi se na stranici nacionalnog parka. I danas se, za vedrih dana, ta barijera može vidjeti s turističkog broda i na fotografijama iz zraka.

Nije to, zapravo, ništa neobično. Plitvička jezera, slapovi i jezera, neprestano se mijenjaju, iako su te promjene često toliko spore da ih ljudsko oko ne može primijetiti. Za to je zaslužna sedra, porozni vapnenački materijal koji nastaje taloženjem kalcijeva karbonata iz vode. U tom procesu važnu ulogu imaju mahovine, alge i mikroorganizmi. Sedra se postupno nakuplja i stvara prirodne pregrade preko kojih se voda prelijeva, oblikujući slapove i jezera. Upravo je taj proces jedan od razloga zbog kojih su Plitvice toliko jedinstvene.

Dvije su teorije o tome zašto je barijera potopljena. Starija teorija, iz 1958. godine, kaže kako je barijera na kraju Kozjaka rasla brže od ostalih, a s njom i vodostaj jezera. To i ne bi bilo čudno jer potopljene sedrene barijere ne nalazimo samo u Kozjaku već i na Milanovcu, Gradinskom i Prošćanskom jezeru, te u drugim jezerima u manjoj mjeri.

No novija istraživanja, ona iz 2019. godine, otkrila su da je prvotna teorija ustvari možda potpuno netočna. “Ronioci su otkrili točku na kojoj je vjerojatno došlo do odlamanja dijela barijere kojim je nastao kanal dubine 4 m. Na taj je način nizvodna barijera na Kozjačkim mostovima postala jedina aktivna barijera na tada nastalom jedinstvenom jezeru Kozjak. Odlamanje danas potopljene barijere u jezeru Kozjak dovelo je do velikih promjena u sustavu. Ne samo da su dva jezera formirana u jedno, već je i tom jezeru rastao vodostaj i time utjecao na hidrološke prilike,” stoji na stranicama NP Plitvička jezera.

Nekadašnja barijera nije skrivena toliko duboko koliko bismo očekivali. Njezin se vrh nalazi oko šest metara ispod površine, a u povoljnim uvjetima moguće ga je uočiti čak i bez ronjenja. Kako navode iz Nacionalnog parka, za sunčanih dana s panoramskog broda može se vidjeti kao svijetla, gotovo bijela prepreka u tamnoplavoj vodi. Taj neobičan trag zapravo je ostatak nekadašnje prirodne granice između dva jezera.

Priča o Kozjaku najbolje pokazuje koliko je priroda Plitvičkih jezera živa i dinamična. Sedrene barijere ne rastu jednakom brzinom, a na njihov razvoj utječu brojni prirodni čimbenici, od sastava vode i živih organizama do promjena vodostaja. Prema podacima Nacionalnog parka, novije hidrološke analize pokazale su da izlazna sedrena barijera Kozjaka danas raste prosječnom brzinom od oko 5,6 milimetara godišnje. Naizgled zanemariva promjena, ali tijekom stoljeća i tisućljeća upravo takvi procesi mogu potpuno preoblikovati krajolik.

Sedrene barijere pritom su vrlo osjetljive. Zbog svoje porozne strukture mogu se oštetiti, napuknuti ili odlomiti, osobito pod utjecajem naglih promjena temperature, snažnih oborina, topljenja snijega ili velikih oscilacija vodostaja. Zato, dok uživamo u ljepoti Plitvičkih jezera, dobro se sjetiti da ona nisu samo prekrasna razglednica hrvatske prirode, već i krajolik koji se neprestano stvara i mijenja i da priroda ovdje vodi prvu i zadnju riječ.