Malo tko putuje u Španjolsku zbog ovog grada, a ja bih mu se iznova vraćala samo zbog jedne građevine koja me potpuno očarala

Netko voli imati plan, raspored, unaprijed znati sve detalje i pripremiti se za sva potencijalna iznenađenja, ja pak na svojim putovanjima volim lutati. Možete procijeniti da je to nepromišljen pristup i gubljenje vremena, ali nikada nemam potrebu prethodno previše istražiti mjesto u koje dolazim i slijepo slijediti put na kojem moram vidjeti sve što se „mora“ vidjeti. Do sada mi je to uvijek donijelo iskustva i poznanstva koje nijedan vodič ne može preporučiti niti dovoljno dobro objasniti pa se toga držim i dalje.

Tako je nekako bilo i s Burgosom u Španjolskoj. U grad smo ušli sa sjeveroistočne strane, preko Gamonala, starom trasom iz pravca Villafrije. Taj prilaz nije osobito romantičan, toliko da se zapitaš što uopće tu radiš. Međutim, nije nas to smelo, navigacija je i dalje bila ugašena, a mi smo nastavili lutati.

Samo smo hodali kao da nas kroz grad vuče neka magnetska sila. Malo-pomalo noviji je Burgos ostajao iza nas, a ulice su postajale uže, kuće zbijenije, pročelja starija, kamen sve prisutniji. Počeo se osjećati onaj srednjovjekovni Burgos, grad uskih prolaza, trgova i crkava, ali mi kao da to nismo do kraja registrirali. Kretali smo se gotovo hipnotično, skretali iz ulice u ulicu i nekako nastavili u istom smjeru. Nismo znali kamo nas to tijelo vuče dok nismo ugledali prvi obris građevine koja kao da je cijeli svijet za sebe.

Katedrala u Burgosu ne pojavljuje se tek kada stanete pred nju. Počne se nametati puno ranije, najprije kroz vrh tornja između krovova, zatim kroz kameni detalj koji izroni na kraju ulice, sve dok ne shvatite da se grad oko vas podređuje njezinoj prisutnosti. Neke građevine imaju moć da preuzmu prostor i gotovo vam diktiraju smjer kretanja. Burgoska katedrala upravo je takva.

Sličan sam osjećaj imala pred firentinskom katedralom. Možete lutati Firencom bez plana i skretati gdje vam se prohtije, ali prije ili poslije završit ćete pred Brunelleschijevom kupolom. Isto bih rekla i za Baziliku svetog Petra. Nisu to samo veliki spomenici ni impresivna arhitektura. Takva mjesta djeluju kao da su živa, kao da vas uvuku u vlastiti prostor čim im se približite. Burgoska katedrala u tome je posebno uvjerljiva.

Prvo smo je obilazili izvana. Jednom. Pa još jednom. Uzdizali glave prema tornjevima, pokušavali pogledom obuhvatiti pročelje, odlazili dalje da bismo je ponovno pogledali iz drugog kuta. A ima se što i gledati. Gradnja je počela 1221. godine, prema uzorima francuske gotike, a tijekom sljedećih stoljeća katedrala se mijenjala, širila i nadograđivala. Ono što danas stoji pred vama nije djelo jednog vremena, nego sloj na sloju srednjeg vijeka i renesanse. UNESCO ju je 1984. uvrstio na Popis svjetske baštine kao izniman primjer razvoja gotičke arhitekture.

Pogled najprije bježi prema dvama vitkim tornjevima s čipkastim kamenim šiljcima. Juan de Colonia počeo ih je podizati u 15. stoljeću, a upravo oni katedrali daju onu neobičnu lakoću zbog koje zaboravite koliko je golema. Teško je spojiti toliku masu i osjećaj kao da lebdi u prostoru.

A onda uđete unutra i shvatite da vanjština nije bila vrhunac. Pogled stalno bježi prema gore, prema svodovima i cimborriju iznad križišta, jednom od najupečatljivijih dijelova katedrale. Današnja konstrukcija podignuta je nakon što se prethodna urušila u 16. stoljeću, ali mene je više zateklo ono što se nalazi točno ispod nje.

Ondje su grobovi Rodriga Díaza de Vivara, El Cida, i njegove supruge Jimene. Da, onog El Cida, srednjovjekovnog ratnika čija se priča stoljećima pretvarala u legendu, književnost i film. Njihovi su ostaci u katedralu preneseni 1921. godine, a činjenica da se nalaze u središtu tog prostora mijenja način na koji ga doživljavate. Više ne gledate samo remek-djelo gotike i renesanse, nego stojite na mjestu na kojem se arhitektura, povijest i mit preklapaju.

Tek nakon toga počnete uočavati sve ostalo: Zlatno stubište Diega de Siloéa, raskošnu Capillu de los Condestables i Papamoscasa, neobični satni automat koji svakog punog sata otvara usta dok zvono otkucava vrijeme. Svaki detalj otvara novu priču.

Ne znam koliko smo dugo bili unutra. Znam samo da smo nakon izlaska ostali u njezinoj blizini. Bilo nam se teško odvojiti. Sjeli smo na kameni zid i proveli nekoliko sati gledajući katedralu, bez potrebe da odmah krenemo dalje. Nekad se putovanje svede upravo na to. Ne na broj mjesta koja ste vidjeli, nego na jedno od kojeg se ne možete maknuti.

Na kraju smo ipak završili na kavi na jednom od trgova uz katedralu. Plaza del Rey San Fernando i Plaza de Santa María praktički su njezine dnevne sobe na otvorenom. Tek poslije krenuli smo razgledavati Burgos kao grad, a ne samo kao kulisu njegove katedrale.

Spustili smo se prema Arco de Santa María, nekada jednom od glavnih ulaza kroz gradske zidine, i tek tada shvatili koliko je Burgos čvrsto vezan uz vlastitu povijest. S pročelja nas je ponovno gledao El Cid, a uz njega i drugi likovi kastiljske prošlosti.

Nekoliko koraka dalje grad se polako opušta. Uz Arlanzón se proteže Paseo del Espolón, mirniji i svakodnevniji od prostora oko katedrale, pa Burgos prestane djelovati kao monumentalni srednjovjekovni grad i pokaže ono normalnije lice, gdje se odvija „običniji“ život.

Takav nam je bio i ostatak dana. Malo bismo lutali, malo sjeli, pa opet krenuli. Usput smo prošli pokraj Casa del Cordón i tek naknadno doznali da su ondje Katolički kraljevi primili Kristofora Kolumba nakon njegova drugog putovanja u Ameriku.

El Cid nije nestao ni kad smo se maknuli od katedrale. Njegov konjanički spomenik ponovno nas je dočekao na trgu koji nosi njegovo ime. Do tog trenutka više nam nije bilo čudno što se stalno vraća. Burgos ga jednostavno ne pušta iz priče.

Grad ima još svojih velikih tema, od nalaza iz Atapuerce i Muzeja ljudske evolucije do samostana Las Huelgas i Cartuje de Miraflores, ali kad danas pokušavam prizvati Burgos iz sjećanja, ne vraćaju mi se pojedinačne znamenitosti. Vraća mi se hodanje bez jasnog plana. Ulice koje nas same vode dalje. Osjećaj da nas nešto vuče prema centru. I iznad svega ostane katedrala koja kao da vas cijelo vrijeme drži u svojoj orbiti, čak i kad joj okrenete leđa.