Ova mala slavonska kuća bila je i obiteljski dom i mlin: umjesto vode i vjetra pokretali su ga konji

U mirnom slavonskom gradiću Otoku, 20-ak kilometara od Vinkovaca, ponosno stoji građevina koja na prvi pogled možda i ne otkriva koliko je neobična i jedinstvena. Nema lopatica koje bi pokretao vjetar, a nema ni rijeke čija bi voda pokretala mlinsko kolo. Ondje su taj posao obavljali konji. Hodajući u krug pokretali su golemi drveni mehanizam, a njegova snaga prenosila se sve do mlinskog kamena koji je žitarice pretvarao u dragocjeno brašno. Riječ je o otočkoj suvari, jedinoj potpuno očuvanoj i obnovljenoj građevini takve vrste u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.

Suvara je tradicionalni mlin na suhi pogon koji nije ovisio ni o vodi ni o vjetru. Pokretali su je volovi ili krave, ponajviše konji, a u njoj su se mljeli pšenica, ječam, kukuruz i zob, pa čak i sol za prehranu ljudi i životinja.

Intenzivnija gradnja suvara na području Slavonije počela je u 18. stoljeću. Marija Terezija, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom, još je 1751. godine zbog boljeg reguliranja vodotokova počela poticati uklanjanje vodenica. Nakon velikih poplava 1784. i 1785. krenula je snažnija izgradnja mlinova na suhi pogon, za što su vlasnici dobivali višegodišnje porezne olakšice i besplatnu drvenu građu.

Za razliku od vodenica, suvare su se najčešće gradile unutar naselja pa se do njih moglo doći tijekom čitave godine, bez obzira na vodostaj, led ili blatnjave putove. Meljava je bila jeftinija, ljudi su dobivali brašno od vlastite žitarice, a svatko je znao svoj dan i sat kad može doći mljeti.

Gradnja suvare bila je velik pothvat pa su ih podizale bogatije kućne zadruge ili nekoliko njih zajedno. Osnovni materijal bio je hrast, a koristili su se i grab, glog, brijest te jelovina. Posebno važni bili su vješti tesari jer je složeni drveni mehanizam morao biti precizno izrađen i savršeno uravnotežen. U Otoku je u 18. i 19. stoljeću postojalo osam suvara: Galovićeva, Pavlovićeva, Đurkinova, Sokalićeva, Matanova, Franjkova, Marinkova te Tomašević ili Klarina suvara.

Imena su dobivale prema kućnim zadrugama koje su ih gradile ili vlasnicima zemljišta. Od svih njih preživjela je samo čuvena Tomašević ili Klarina suvara, pravo blago zlatne Slavonije. Iako je na njoj urezana 1863. godina, pretpostavlja se da je izgrađena prije 1834. Zaštićena je još 1972., a danas predstavlja pravi raritet tradicijskog graditeljstva i mlinarstva.

Suvara ima tri osnovna dijela: veliku kružnu šatru s pogonskim uređajem, mlinište s mehanizmom za mljevenje te stan mlinara. Srce čitavog pogona nalazi se u šatri visokoj 8,55 metara. U njoj je golemo drveno ”koleso” promjera čak 14 m, na čijoj se vanjskoj strani nalazi 520 grabovih klinova, tzv. ”palčeva”, zbog kojih funkcionira poput golemog zupčanika.

U suvaru bi se uvodio jedan ili dva konja, prema potrebi i četiri. Kad bi krenuli hodati u krug, pokretali su koleso, a njihova snaga preko složenog drvenog mehanizma prenosila se sve do mlinskog kamena. Djeca su pritom često sjedila na kolesu i uživala u vožnji. Za samo sat vremena moglo se samljeti do 50 kilograma žitarica, a radilo se šest dana u tjednu.

Za suvaru i meljavu brinuo se čovjek kojeg su zvali suvadžija, a u mlinu je imao i svoj dom. Ondje je živio s obitelji, koja je katkad brojila i do sedam članova. Danas je stan u Tomašević ili Klarinoj suvari opremljen starim predmetima iz iznimno vrijedne etnografske zbirke Josipa Bašića.

Iako je već krajem 19. stoljeća u Otoku proradio paromlin, tzv. ”vatrenka”, stanovnici nisu odmah napustili suvare. Tek su električni mlinovi potpuno potisnuli ovaj stoljetni način meljave. Posljednja u Tomašević ili Klarinoj suvari zabilježena je sredinom 20. stoljeća. Od osam otočkih suvara sedam je zauvijek nestalo, a jedina preživjela danas je registrirani spomenik najviše kulturne vrijednosti. Grad Otok svrstava ga među 13 lokacija u Republici Hrvatskoj sa statusom etno-muzeja na otvorenom.