Ova hrvatska planina nekad je imala 8 skijaških staza, tri žičare i hotelsko naselje, a danas je gotovo zaboravljena, divlja i nevjerojatno lijepa

Gorski Kotar odavno je sinonim za netaknutu prirodu, guste šume, planinske krajolike i mir koji se danas rijetko pronalazi. Nije stoga iznenađenje da je njegova najviša točka, koja kao da tiho bdije nad tim prirodnim bogatstvom, oduvijek bila poseban izazov i želja brojnih planinara. Ova planina već generacijama privlači ljubitelje prirode, avanturiste i one koji traže bijeg od svakodnevice, i nudi spoj divljine, povijesti i spektakularnih pogleda. Riječ je, naravno, o Bjelolasici, najvišoj planini Gorskog Kotara i jednom od njegovih najupečatljivijih simbola.

Bjelolasica je planina koja se smjestila u masivu Velike Kapele, protegnutom kroz Gorski Kotar te dijelom na ličkom području. Smjestila se jugoistočno od Begova Razdolja i Mrkoplja, a sjeverozapadno od Jasenka. Uzdiže se u rekordne visine za to područje te je najviša planina Gorskog Kotara. Titulu rekordera nosi njezin vrh Kula, s 1534 metara nadmorske visine.

Bjelolasica u dužinu broji sedam kilometara. Ima strme padine, na kojima su guste šume prošarane vapnenačkim stijenama i povremeno livadama. Krasan je i pogled s njezina vrha, na Velebit, ali i Kvarnerski zaljev i otoke pa i šire. Kojih 20 minuta hoda od vrha nalazi se i planinarsko sklonište Jakob Mihelčić.

Ime Bjelolasica je dobila zahvaljujući svom uskom i svijetlom hrptu. On pomalo nalikuje visoravni: dugačak je gotovo 1000 metara, širok oko 100.  Izvire iz carstva gustih šuma koje ga okružuju, a posebno je upečatljiv kada planina bude zavijena u snijeg, po kojem je ona i poznata. O povezanosti te planine sa snijegom mnogo govori i samo njezino ime. Lasast znači bijel, a tako se ponekad naziva i lasica sa svojim bijelim zimskim krznom.

Povijest planinarstva na Bjelolasici vraća nas u 1862. godinu. Naime, upravo se ta godina navodi kao godina prvog planinskoga uspona na vrh te planine, a kojeg su napravili ogulinski časnici. O Bjelolasici i usponu na nju raspisao se i sam August Šenoa, primjerice. Što se tiče skijanja na Bjelolasici, njegovi počeci se vežu uz 1913. godinu.

Bjelolasica je poznata i kao raj za zimske radosti. Obično bude nagrađena velikim količinama snijega koje se na njezinu području znaju jako dugo zadržati. Stoga ni ne čudi da je upravo tamo 1986. godine izgrađen i Hrvatski olimpijski centar, najveći hrvatski zimski sportsko-rekreacijski kompleks s tri vučnice, tri žičare, osam skijaških staza duljine šest kilometara i hotelskim naseljem. No, on je stradao u požaru te je zatvoren.

Jedna od predivnih livada koje krase prilaz Bjelolasici te proviruju kroz tamošnje šumsko bogatstvo jest i slavna Matić Poljana. Poznata je i Vrbovska poljana, s koje kreće jedan od vremenski najkraćih uspona na vrh Bjelolasice. Od tamo, a do nje vodi i makadamska cesta, pa do vrha treba svega sat vremena, no uspon je strm.

Jedan od znakova koji će vas dočekati kada kročite na Matić Poljanu jest i upozorenja da ulazite u područje u kojem obitavaju medvjedi. Naravno, tamošnje šume nisu dom samo toj životinji, tamo obitava i niz drugih divljih životinja. Područje Bjelolasice je općenito na glasu kao poznato lovište.

Bjelolasica je, mogli bismo reći, osim zimskog, i planinarski raj. Prilaza i planinarskih staza je mnoštvo i planinari kao da se nalaze pred bogatim ‘planinarskim švedskim stolom’. Najkraći je, prema pisanju Hrvatskog planinarskog saveza, onaj od Vrbovske poljane, a nekoliko staza počinje i u Begovu Razdolju, najvišem hrvatskom naseljenom naselju. Zanimljiva je i planinarska staza koja kreće kod Planinarskog doma Bijele stijene u Tuku pa vodi preko Matić poljane i Vrbovske poljane do Kule.