Samozatajna hrvatska rijeka tihi je svjedok prošlosti: izvire u špilji, na njezinim obalama nalaze se ostaci mlinica, a utječe u jedno sasvim posebno ‘more’

Samozatajni i nerazvikani svjedok prošlosti. Upravo tako opisali bismo ovu kratku, no dojmljivu rijeku koja, zahvaljujući ostacima starih mlinica s kojima je srasla, predstavlja idealno odredište za izlet i boravak u prirodi, ali i utočište brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Rijeka Karišnica u Zadarskoj županiji nešto je doista posebno, a ovo je njezina priča… U nastavku teksta doznajte što je čini toliko posebnom i zašto je tako važna.

Rijeka Karišnica dugačka je oko 2400 metara, a izvire u istoimenoj špilji dugačkoj 120 metara. Iako se špilja u kojoj ona izvire nalazi na skromnoj nadmorskoj visini od svega 20 metara, ova se rijeka, koja utječe u Karinsko more – oko šest kilometara četvornih velik morski zaljev koji je uskim kanalom spojen s Novigradskim morem – može pohvaliti dojmljivim brojem brzaca. Njezin vijugavi tok prati mjestimično i do 100 metara duboki kanjon čija se širina kreće od 80 do 200 metara, a ona sama predstavlja prirodnu granicu između obrovačkog i benkovačkog područja.

Smještena između Gornjeg i Donjeg Karina, žrtva je ljetnih suša. Za ljetnih vrućina većim dijelom presuši, no onda se – kao što to bude slučaj s krškim vrelima – javlja jača nego ikada u proljeće i jesen, zahvaljujući oborinama i podzemnim vodama. U vrijeme suše, špilja u kojoj izvire je prohodna.

Jedna od ljepota i posebnosti Karišnice, koja joj daju dodatnu čar, tamošnje su mlinice, odnosno ostaci mlinica. Riječ je o ukupno pet zdanja do kojih vodi makadamski put, a među kojima se ističe Paulića mlin, povrh kojeg se nalazi i sam izvor rijeke te najveći slap na njoj. Taj mlin datira iz 18. stoljeća. „Na Karišnici se nalaze još četiri manja mlina koji su u stara vremena služili ljudima iz cijelog kraja za mljevenje žitarica. Mlinovi su nekada bili toliko u pogonu da su ljudi znali čekati i po godinu dana da dođu na red“, piše primjerice Razvojni portal.

No, rijeka Karišnica i njezina okolica više su i od toga. To područje značajno je očuvanje biološke raznolikosti te je, s rječicom Bijelom, zaštićeno. Naime, Karišnica i Bijela tvore područje ekološke mreže Karišnica i Bijela, na kojem živi najmanje 350 vrsta biljaka, ali i niz životinja, među kojima se ističu ptice, njih oko 100 vrsta. Sve te biljke i životinje svoj dom su pronašle u staništima koja se mogu pronaći na tom području – šume,travnjaci, maslinici, stijene i litice, močvare, podzemlje…

U kontekstu tog životinjskog i biljnog svijeta, posebno se ističe i samo ušće Karišnice i Bijele. Riječ je o močvarnom području zvano Tuvine, gdje dolazi do miješanja slane i slatke vode. Upravo tamo rastu mnoge biljke koje vole muljevito-pjeskovitu obalu, ali žive – stalno ili privremeno – brojne ptice močvarice. Područje je spas i za ptice selice. Na tom segmentu toka Karišnice, za najintenzivnijih ljetnih žega, pod vodom ostaje samo središnji dio koji se zove Blato i navodno je ljekovito.

Kako do Karišnice? Zadarski tjednik daje detaljan opis. “Ravnom i još uvijek ne previše prometnom cestom koja preko Donjih Biljana i Smilčića vodi kroz Pridragu i zatim dalje prema Kruševu, stiže se do mjesta gdje se Ravni kotari pretvaraju u Bukovicu i šumovitog pobrježja koje nadvisuje Donji Karin. Tu valja skrenuti s te ceste i spuštati se prema Karinskome moru dok se ne dođe do okuke s koje puca otvoreni pogled na franjevački samostan Svete Marije Bezgrješne. S desne strane dobro vidljiva turistička signalizacija obavještava putnike i znatiželjnike da se nalaze na ulazu na stazu koja vodi uz tok rječice Karišnice”, piše taj medij.

Zanimljiv je i spomenuti samostan Svete Marije Bezgrješne. On se nalazi u Donjem Karinu, a u sklopu njega nailazi se i na crkvu Bezgrješnog začeća Marijina. Oba zdanja uvrštena su na popis zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske. Na stranicama Obrovca preciziraju da samostan datira iz 15. stoljeća, a da je izgrađen na mjestu gdje se nekad nalazio stariji benediktinski samostan. U originalu, samostan je isprva imao samo prizemlje i prvi kat, a drugi mu je dodan tijekom obnove u 18. stoljeću. Ponovno je obnavljan nakon posljednjih ratnih razaranja.