BISER MAROKA
Mjesta
Dvorac u obliku puževe kućice bdije nad slikovitim selom u kojem vrijeme kao da je stalo, a stanovnici i danas brižno čuvaju stare običaje
Ako svoj idući izlet zamišljate kao mirni povratak u prošlost, daleko od užurbane svakodnevice, a opet želite potegnuti van granica Hrvatske, postoji jedna idealna destinacija. Samo 100-tinjak kilometara od glavnog grada Mađarske, Budimpešte, ‘sakrilo’ se doista pitoreskno i zanimljivo selo Hollókő koje je sa svojom okolicom, u kojoj se nalazi i istoimeni dvorac, još 1987. godine uvršteno na popis svjetske baštine. Naravno, ne bez razloga. Mjesto je to koje, u podnožju planinskog lanca Cserhát, snažno čuva duh prošlosti i priča nevjerojatnu priču o starinskom, ruralnom načinu života prije poljoprivredne revolucije u 20. stoljeća. Kao takvo, nevjerojatni je primjer savršeno očuvanog naselja iz tog doba u Mađarskoj. Naime, ono i dalje broji nekoliko stotina žitelja koji ljubomorno čuvaju stare običaje i tradiciju, pazeći da ona i dalje cvijeta za buduće generacije.
LEGENDA PREMA KOJOJ SU GAVRANI SPASILI LIJEPU ŽENU ZATOČENU U DVORCU
U prijevodu s mađarskog jezika, ime Hollókő znači ‘kamen gavrana’. To ime objašnjava zanimljiva i romantična legenda koja se veže uz tamošnji istoimeni dvorac koji je pazio na nekadašnje izvorno selo koje se nalazilo tik uz njega, ali i dalje pazi na ovo današnje, paločko, koje je nastalo malo dalje u istom području. Naime, i dvorac i selo dio su zaštićene cjeline, koja se s okolnim poljoprivrednim područjima i prirodom proteže na površini od 145 hektara.
Dakle, iako je dvorac zapravo nastao nakon invazije Mongola, kada su diljem Mađarske nicale i druge utvrde od kamena, romantičnija i maštovitija priča o njemu govori iduće. Jedan od tamošnjih lordova oteo je ženu jednog štitonoše te je zarobio u još nedovršenoj utvrdi. No, dojilja te žene bila je vještica te ga je ona, u dogovoru s vragom, uvjerila da svoje sinove pretvori u gavrane. Oni su pak počeli rastavljati nedovršeni dvorac, kamen po kamen, sve dok zatočenica nije uspjela pobjeći. Ukradeno kamenje poslužilo je za izgradnju novog dvorca na obližnjoj stijeni koji je, kao i selo, dobio ime Hollókő, to jest ‘kamen gavrana’.
DVORAC NALIK NA PUŽEVU KUĆICU IZGRAĐEN NA 400 METARA VISOKOJ LITICI
Što se tiče samog dvorca, koji datira iz 13. stoljeća, on iz ptičje perspektive izgleda kao puževa kućica koja se nalazi na vrhu utvrde. Izgrađen je na litici visokoj 400 metara, a krasila ga je burna i nestalna prošlost, obilježena brojim nadogradnjama i preinakama. Naposljetku je napušten krajem osmanskog okupacije, kao i izvorno selo koje je štitio. Prema predaji, u jednom od bunara u sklopu utvrde čuvalo se blago. No, ono nikada nije pronađeno. Utvrda, odnosno dvorac je s vremenom prepušten propadanju, no to se promijenilo arheološkim iskapanjima i restauracijom 1960-ih godina. Dvorac Hollókő danas predstavlja jedan od najočuvanijih dvoraca u području, a i dodatno je revitaliziran raznim programima za posjetitelje.
TRADICIONALNO SELO KOJE LJUBOMORNO ČUVA STARE OBIČAJE
Osim dvorca, jednako je posebno i istoimeno selo. Ono što u njemu prvo upada u oči jesu tamošnje kuće. Uredno ‘poslagane’ uz staru kaldrmu, zadržale su tradicionalne naznake i obilježja. Selo broji ukupno 55 takvih kuća, ali i niz poljoprivrednih zdanja te crkvu. Ovo današnje selo izgrađeno je tijekom 18. i 19. stoljeća, prema tadašnjim pravilima gradnje. Prva generacija stanovnika gradila je svoje kuće uz glavnu ulicu, sa svake strane nje, dok su nastambe za životinje bile građene dalje i odvojeno, uz rub polja. No, zahvaljujući tradicionalnoj gradnji – drvo na kamenoj bazi – selo i njegove kuće bili su podložni požarima. Posljednji je zabilježen 1909. godine.
OBIČAJ ‘ŠKROPLJENJA’ I DALJE ŽIVI U TOM TRADICIONALNOM SELU
Osim tradicionalne gradnje, stanovnici ovog mađarskog sela ljubomorno čuvaju i svoje običaje. Oni su posebno raskošni za Uskrs. Jedan od najpoznatijih koji se tamo i dalje održava, što je danas rijetkost u Mađarskoj, jest tzv. škropljenje. Naime, muškarci u sklopu tog običaja mlade i neudane djevojke polijevaju kantama hladne bunarske vode, koja prema legendi čuva ljepotu i plodnost.