Tri godine nitko nije smio kročiti na ovo čudo, a mi smo ga napokon posjetili! Danas ulaz strogo kontrolira policija

U glavi uvijek imam listu želja. Ona je u stalnoj promjeni: neke zemlje ili destinacije ‘dolaze’ na nju pa ‘odlaze’, nerijetko poziciju tamo ‘zasluže’ zbog neke specifične lokacije. Upravo tako, zahvaljujući jednoj fotografiji koju sam vidjela, na tu se listu želja, i ima sad već godina, uvrstila Sicilija. Fotografija koja joj je kumovala, možda ćete se zapitati? Turske stube ili Scala dei Turchi, nadnaravno bijele stijene koje se, nalik na neke goleme stepenice, spuštaju u plavo more na jugu najvećeg otoka u Sredozemlju, u nekom suludom kontrastu s uobičajenim plažama na koje smo navikli.

No, prije nekoliko godina, taman nakon što se Sicilija udomaćila na mojoj listi, taj lokalitet, Turske stube, prestao je biti na dohvat ruke turistima. Stube su se 2020. godine zatvorile, a priča je bila manje-više klasična, ona u kojoj krivnju snosimo i mi s putničkim listama želja. Zatvaranju je kumovalo uništavanje lokaliteta na mnogo razina. Brojni posjetitelji, smeće, zabrinutost za sigurnost, pa čak i neriješena zemljišna pitanja te grafiti, i to jarko crveni na božanstveno bijeloj stijeni, kumovali su tome da Turske stube čak tri godine, od 2020. do 2023., budu ‘zatvorene’. Kasnije pa sve do danas bile su dostupne u ograničenom obimu, uz restrikcije i ‘na refule’… No, ‘maglovitih’ pravila čini se da više nema: mogu se posjetiti!

Da je to slučaj i da se na njih može kročiti bez ikakvog problema doznala sam tek ove godine, kad sam slagala itinerar za putovanje na Siciliju. Kad sam vidjela da je lokalitet zbog kojeg sam se i na daljinu zaljubila u taj otok ponovno otvoren, sreći nije bilo kraja. Kao ni uzbuđenju kad smo mu se napokon približavali.

Turske stube su zapravo bile prva atrakcija koju smo posjetili na našem desetodnevnom sicilijanskom putovanju. S aerodroma u Palermu, gdje smo rentali auto, odmah smo krenuli put juga i Agrigenta, smjestili se u smještaj i kratko predahnuli, pa krenuli put Turskih stuba koje se nalaze u blizini tog grada poznatog po Dolini hramova, na potezu između općina Realmonte i Porto Empedocle.

Neki čvor uzbuđenja i nervoze napravio mi se u trbuhu kad smo parkirali na jednom od tamošnjih parkinga uz cestu povrh Turskih stuba, u potpunom neznanju gdje točno moramo krenuti i kako doći do njih. S jedne strane putokaz je vodio prema vidikovcu, no nakon konzultacije s nekim ljudima, uputili smo se prema prvom mogućem spuštanju prema moru. Na kraju te duge pješčane plaže bile su one, Stube.

No, bila je tu još jedna prepreka. Naime, dvoje naših malih suputnika, kojima je na pameti uvijek samo igra u pijesku, samo da nisu zabili glave u isti. Kakve puste Turske stube, kakve bijele stijene, o čemu vi pričate, vrlo je rezolutno pokazivao njihov govor tijela, no uz malo pregovora, motivacijskih govora i obećanja o neograničenoj igri nakon što vidimo te posebne stijene ipak smo ih uspjeli nagovoriti da kao skupina, svi zajedno, odemo na to posebno mjesto. Kojih 15 minuta hoda dalje kupovali smo ulaznicu i verali se bjelinom….

Naime, čini se da su lokalne vlasti odlučile malo promijeniti pristup u odnosu na ono što je bilo prije. Doduše, u smještaju su nam rekli da se ulaz naplaćuje u teoriji, da u biti tamo nikoga nema i da samo prođemo ili zaobiđemo vrata. No, situacija na terenu bila je malo drugačija. Predstavnik ‘Polizia locale’ čekao je na ulazu s uređajem i štancao kartice. Cijena ulaznice za odrasle krajem svibnja ove godine iznosila je šest eura, za djecu je bila besplatna, a kupnja je podrazumijevala 20-minutni boravak na stijenama. O tom vremenskom ograničenju, čini se, nitko nije posebno vodio brigu, iako je još jedan policajac patrolirao stijenama.

Bjelina Turskih stuba neobičan je svijet. Stijena je glatka, ali ne i uglancana te je prepuna sitnih bijelih čestica i prašine. Njezine su formacije zaobljene, podatne, njezina predivna bijela boja stvara prelijepu razglednicu s tirkiznom i duboko plavom otvorenog mora kojem se ne nazire kraj. Bijele terase, od kojih su neke široke i do 50 metara, uzdižu se do 40 do 50 metara iznad mora, dok je sam bijeli greben, odnosno njegov glavni dio, dug kojih 300. U dvije riječi: prelijepo je! I nekako posebno. Ljudi je bilo, nismo bili sami, no nismo se gurali kao na nekim drugim sicilijanskim lokalitetima. Malo kasnije, za vrijeme zalaska koji smo mi tamo propustili jer smo malcima obećali igru na pješčanoj plaži, činilo se kao da na stijenama nije bilo gotovo pa nikoga. I danas me malo ‘zagrebe’ činjenica da na njima nismo ispratili dan…

Stube su još posebnije ako se uđe u dublju priču iza tog sicilijanskog čuda. Za početak, čini ih lapor, sedimentna stijena koja se sastoji od gline i kalcita, stoljećima su ih oblikovali kiša, vjetar i more, a nekad su bile mjesto koje je pružalo savršeni zaklon gusarima. Oni bi se tamo usidrili te, skriveni od pogleda, kretali u pljačkaške pohode na obližnja naselja. Te su napade izvodili Saraceni, Arapi iz Sjeverne Afrike, koje je lokalno stanovništvo zvalo ‘Turcima’. Upravo stoga nose svoje neobično ime dostojno svog neobičnog izgleda.