Ovaj dalmatinski gradić potpuno nas je iznenadio! Niknuo je na izvorima vode, a krije ulice pune povijesti i okolicu idealnu za aktivni odmor

Neka su imena gradova i naselja svojevrsni misterij, dok je kod drugih odmah sve jasno. Tako su i Vodice, logično, ime dobile po vodi. No ovo objašnjenje otkriva tek mali djelić priče o gradu koji je oduvijek bio obilježen vodom. Posjetili smo ga u kasnu jesen, kad su turisti već skupili suncobrane i ispraznili plaže, odlučni da otkrijemo njegovo mirnije, intimnije lice. Nakon dva topla, jesenska dana u Vodicama i okolici, taj nas je grad u blizini Šibenika ugodno iznenadio i nadmašio naša očekivanja!

Ugodno jesensko sunce odbija se o kamena pročelja zgrada, u gradu je žamor, ali ne onaj turistički. Čuju se glasovi domaćih koji su izašli na kavu i sudaraju se s cikom dječice koja guraju romobile po grbavim kalama. Na rivi nas dočekuje prepoznatljivi spomenik Vodica, od kamena isklesani cvijet, podignut 1971. godine u spomen na poginule borce NOB-a.

U kafiću tik uz rivu čeka nas naš vodič, Ivan Cukrov, visoki čovjek nevjerojatne energije čija je ljubav prema rodnom gradu i kraju koji ga okružuje zarazna. Vlasnik je agencije Karika, specijalizirane za aktivni i outdoor odmor, ali i vođenje po Vodicama koje smo i mi imali priliku doživjeti. Korak po korak kroz staru gradsku jezgru, uz Ivanovu priču svaka kamena kuća, svaka kala i crkva, dobivaju pozadinu, osobnost, priču koju pripovijedaju stoljećima.

A povijest Vodica zaista je duga, otkriva nam Ivan. Vodička polja oduvijek su obilovala vodom, stanovnici su uzgajali masline, vinovu lozu i voće, a tek su se u novijoj povijesti spustili prema moru. Grad se prvi put spominje u 15. stoljeću, no prva naselja na ovom području razvila u zaleđu današnjih Vodica još u pretpovijesno doba.

Spomen tom obilju vode razgledavamo tik uz samu rivu. Na trgu, ispod župne crkve, nekada su postojala dva bunara, oko kojih se odvijao sav seoski život. Iz gornjeg je bunara uzimana pitka voda, a donji bunar imao je manje kvalitetnu vodu, koja je korištena za pranje rublja i druge kućanske potrebe. Gornji je bunar danas zatvoren i ukrašen bakrenom ružom, a donji je otvoren i u njemu pluta svježa crvena ruža koja se redovito mijenja.

Uvlačimo se u ulice stare jezgre Vodica, a Ivan nam pripovijeda o povijesti mjesta i načinu na koji su ljudi živjeli nekad. Fascinira nas Ćorićev toranj, jedinstveni primjerak obrambene kule čija se izgradnja vezuje uz 1533. godinu. Visoko kameno zdanje gotovo da nema prozora, a osim za obranu koristio se i kao ljetnikovac.

„U ratnim vremenima, prvi cilj napada bila je voda. Ako bi se izgubio izvor vode, obrana bi vrlo brzo pala. Upravo zato ova je kula služila zaštiti vodenih resursa,“ priča nam Ivan. Ulice su uske, a građevine stisnute jedna uz drugu. Ivan nam objašnjava da to nje slučajno. „Kuće su građene jedna uz drugu kako bi se stvorila hladovina i zaštita od vjetra. Takav raspored omogućavao je ugodniju mikroklimu tijekom ljetnih vrućina,“ kaže naš sugovornik.

Prizemlje kuće bilo je konoba, namijenjena čuvanju vina, ulja, alata i ponekad životinja, dok su se na katovima nalazile spavaće prostorije. Jedna kuća često je bila dom za nekoliko generacija iste obitelji.

Vodice nisu građene planski, razvijale su se organski, iz sela, što se i danas vidi u uskim ulicama i njihovom nepravilnom rasporedu. U šetnji nailazimo i na najužu ulicu u gradu. Zove se Kinklež. Neobično ime odmah nas je zainteresiralo. „Naziv potječe od lokalnog nadimka, nadimci su bili uobičajeni, gotovo svaka obitelj u Vodicama imala je svoj,“ smije se Ivan.

U priči s Ivanom shvaćamo da su Vodice, kroz sve povijesne promjene koje su prošle, ostale neraskidivo povezane s prirodom. Voda, zemlja, kamen… Ta se povezanost i danas osjeća, pa smo s Ivanom sjeli na bicikle i krenuli upoznati plodnu okolicu mjesta iz koje je sve krenulo.

Okolicu Vodica jednostavno je istraživati biciklom, ubrzo nakon izlaska iz grada Ivan nas je poveo manje prometnim putevima i stazama okruženim maslinama. U vožnji uživamo u pogledu na uredna polja i zelene brežuljke, a s jednog od njih „promatra“ nas velebna crkva. Saznajemo da se brdo zove Okit, a današnja crkva Gospe od Karmela, djelo zadarskog arhitekta Nikole Bašića, izgrađena je na mjestu na kojem je stara kapelica stajala još u 17. stoljeću.

Prizori iz okolice Vodica potvrđuju nam ono o čemu nam je Ivan još u gradu pričao. Ljudi su ovdje vezani uz zemlju, na njoj su podizali mala skloništa i kapelice, svjesni da je ona život. Ta mala skloništa koja su podizali na svojim parcelama zovu se bunje, nastambe od kamena građene metodom suhozida, bez vezivnog materijala. U jednu od njih smo tijekom izleta i sami imali priliku ući. Provukli smo se kroz maleni otvor i uvukli se u skučeni interijer u kojem doslovno žive povijest i tradicija.

Zastajemo i uz crkvicu sv. Ilija Proroka koju su stanovnici naselja Pišća podigli još 1298. godine! U zaleđu Vodica takvih je malih kapelica više, a tamo gdje ih nije bilo ljudi su sami podizali mala svetišta, nekad samo mali improvizirani oltar zaštićen kamenom, na kojem bi zahvalili na zemlji i darovima kojima ih blagoslivlja.

Osim što je savršeno za istraživanje pješke ili biciklom, zaleđe Vodica puno je tragova tisućljetne povijesti i arheoloških nalazišta. Zastajemo tako uz staru rimsku cisternu, koja je opskrbljivala vodom lokalno stanovništvo još u antička vremena. Danas se naziva Ograđenica, i još uvijek je, uvjerili smo se, puna vode!

Nema sumnje, Vodice su idealno odredište za ljetni odmor, ima dobre hotele, lijepe plaže, dobru ponudu kafića, restorana i klubova. Ali ako volite istražiti mjesto na miru, bez buke i gužve, u sporijem ritmu, posjetite Vodice na proljeće ili u jesen. Pa čak je i zimi temperatura idealna za aktivni odmor, ovih dana redovito prelazi 10 stupnjeva, a u prvom tjednu 2026. prognoza navodi i da će se opasno približiti brojci 20. Vodice čekaju da upoznate njihovo mirnije, van sezonsko lice, i spremne su da vas iznenade i oduševe. Baš kao što su nas!