U šest ujutro prošetali smo jednim od najposjećenijih gradova Europe i imali ga samo za sebe: odreći se sna nikad se nije više isplatilo

Kad ljudima koji su puno putovali spomenem Firencu, odgovor je gotovo uvijek isti: kolutanje očima i jedna riječ, gužva. Razumijem ih. Malo je gradova u Europi koji se mogu mjeriti s tolikim brojem glava koje lutaju ovim gradom od jutra pa sve do kasno uvečer. Svaki sat, svaka ulica, svaka znamenitost: u ovom gradu nijedan kamen nije sam. Ipak, ima jedna caka kako doista doživjeti neke od najljepših gradova Europe, a to je zora, odnosno rano jutro, vrijeme kada grad susreće uglavnom lokalno stanovništvo koje juri na posao i obavlja dužnosti koje se moraju završiti prije nego što krenu rijeke turista. Iako se malo tko na godišnjem odmoru želi ustajati ranom zorom, vjerujte mi, odreći se nekoliko sati sna u ovom se slučaju svakako isplati.

Ono što mogu reći nakon što sam Firencu posjetila već nekoliko puta jest da mi Firence nikad nije dosta. Ne znam kako točno opisati tu filozofiju, ali ovo je grad koji traži da ga se čita i promatra, ovo nije grad koji se samo razgledava. Svako kvalitetno umjetničko djelo zahtijeva da stanete pred njega neko vrijeme, posvetite mu pozornost, uočite detalje i uživate u široj slici. Tako je i s Firencom: nemoguće je ovaj grad prihvatiti i zavoljeti ako ga doista niste promatrali. Njezina slava donekle joj je možda teret, ali iza svega toga stoji grad koji živi sasvim običnim životom.

Kad ranim jutrom, negdje oko šest sati, krenete prema staroj gradskoj jezgri, ovaj je grad poput bilo kojeg drugog grada. Tek nekoliko prolaznika ide na posao, čiste se ulice, dostavljači opskrbljuju trgovine i restorane, prazne se kontejneri, a ugostitelji pripremaju terase za još jedan radni dan. Ali kad podignete pogled i osvrnete se oko sebe, shvatite da zapravo ovaj grad nije kao nijedan drugi na svijetu.

Bez jasnog plana ta nas je jutarnja šetnja odmah odvela prema katedrali Santa Maria del Fiore, što zapravo i nije previše komplicirano jer u ovom gradu imate dojam da ćete se, gdje god krenuli, uvijek nekako vratiti do nje. Nije ni čudno. Ta hipnotična pojava, jedinstvena u svijetu, ima moć zadržati vas u svojoj orbiti koliko god dugo želi. Njezino raskošno pročelje, obloženo bijelim, zelenim i ružičastim mramorom, toliko je bogato detaljima da je teško odlučiti kamo najprije usmjeriti pogled. Skulpture, reljefi, ukrasni stupovi i geometrijski uzorci izmjenjuju se u takvom obilju da se pogled neprestano zadržava na nečemu novom.

Katedrala je pritom neobična i zbog svoje neposredne blizine okolnim zgradama. Kao da su se stoljećima sve te ulice i kuće morale prilagođavati njezinoj prisutnosti, ostavljajući joj taman toliko prostora koliko je potrebno da je obiđete. Mi smo je tako na praznom trgu obišli nekoliko puta, a zatim se konačno smjestili na klupu i samo je promatrali, poput kakve umjetničke slike za koju ni cijeli život nije dovoljan da se prouče svi detalji. Napunjeni nekom posebnom ljepotom, nastavili smo dalje sa šetnjom.

Netko tko je podrijetlom iz Dalmacije vrlo će se brzo u Firenci početi osjećati kao kod kuće. Uske kamene ulice, visoka pročelja i mali trgovi neodoljivo podsjećaju na naše stare gradove. Jedina je razlika u tome što su Firentinci svojedobno raspolagali nešto ozbiljnijim proračunom. Mi smo se morali zadovoljiti onim što imamo, a oni su mogli naručiti Michelangela. Ipak, koliko god se divila svim tim remek-djelima, moju je naklonost prije svega zaslužio veliki Dante, pa smo odšetali do njegova spomenika ispred bazilike Santa Croce. Ta veličanstvena franjevačka crkva, s raskošnim mramornim pročeljem, svojevrsni je talijanski panteon. U njoj su, u monumentalnim grobnicama koje su i same umjetnička djela, pokopani Michelangelo, Galileo Galilei, Machiavelli i Rossini. Prilično impresivno društvo, čak i prema firentinskim standardima. Dante, međutim, ondje ima samo simboličnu grobnicu jer ga je rodna Firenca protjerala, a pokopan je u Ravenni.

Trg ispred bazilike tog je jutra bio prazan, a okolne građevine izgledale su nestvarno, poput kulisa nekog filma. Bilo je teško zanemariti ironičan kontrast kojem smo ondje svjedočili. Dok iza zidova crkve, u raskošno ukrašenim grobnicama, počivaju neka od najvećih imena europske povijesti, svega nekoliko metara dalje, pod arkadama okolnih zgrada, spavali su ljudi bez vlastitog krova nad glavom. Jutarnje čišćenje grada ovdje je poprimilo nešto neugodniji oblik. Policija je budila beskućnike i udaljavala ih iz njihovih zaklona. Uskoro će stići prvi turisti, a sve što bi moglo narušiti savršenu sliku Firence do tada će već biti uklonjeno.

Nastavili smo šetnju prema Piazzi della Signoria, koja nas je dočekala prazna. Nakon uskih firentinskih ulica taj veliki, pomalo nepravilni prostor djeluje još impresivnije. Njime dominira Palazzo Vecchio, srednjovjekovna palača od grubog kamena, s visokim tornjem i pročeljem koje više podsjeća na utvrdu nego na raskošnu rezidenciju. Ispred nje stoji Michelangelov David, odnosno njegova kopija, dok se nekoliko koraka dalje, pod arkadama Loggie dei Lanzi, nalaze brojne druge skulpture.

Cijeli trg izgleda poput velike galerije na otvorenom, samo što su umjetnička djela ovdje dio sasvim običnog gradskog prostora. Zavalili smo se na stube pored slavine s pitkom vodom i promatrali kako se grad polako budi. Oni hrabriji i stariji turisti počeli su izlaziti na ulice, ali još uvijek ih je bilo malo. Kafići su se polako otvarali, poneka trgovina također, pa smo zaključili da je vrijeme da i mi napravimo kratku pauzu i počastimo se nečim što se u Italiji jednostavno ne propušta, kavom i kroasanom.

Nakon doručka svratili smo do Ponte Vecchija, vjerojatno jednog od najprepoznatljivijih mostova na svijetu. Koliko god puta vidjela taj neobičan niz kuća naguranih iznad rijeke Arno, uvijek mi je zanimljivo koliko prirodno izgleda u gradu u kojem se inače toliko pažnje posvećivalo arhitekturi i umjetnosti. Njegova pomalo nespretna, nepravilna konstrukcija djeluje kao da su se građevine s vremenom same naslagale jedna na drugu, a upravo mu to daje karakter. U Firenci, u kojoj je toliko toga monumentalno, skladno i pomno oblikovano, taj most sa svojim nakrivljenim kućicama djeluje kao da zna neku priču koju čuva samo za sebe.

Kada smo zaključili da smo dovoljno prošetali ovom stranom Firence, odlučili smo unajmiti bicikle i krenuti preko Arna, prema dijelu grada poznatom kao Oltrarno. Ondje su se nekoć smjestili i sami Medici, u golemoj palači Pitti, iza koje se prostiru raskošni vrtovi Boboli. Nama je bilo zanimljivije jednostavno se vozikati ulicama i usput zavirivati gdje god nam se nešto učinilo zanimljivim. Među brojnim crkvama ovdje se nalazi i Santa Felicita, koja čuva Pontormovo Skidanje s križa, jedno od najpoznatijih djela talijanskog manirizma. U Firenci je valjda sasvim normalno da tijekom obične šetnje ili vožnje biciklom naiđete na umjetnička djela zbog kojih biste u nekom drugom gradu ciljano putovali stotinama kilometara.

Bicikl se pokazao kao prilično praktičan način upoznavanja ovog dijela grada, premda je vožnja talijanskim ulicama povremeno bila i vrlo dobra provjera naših refleksa. U svakom slučaju, uspjeli smo proći još dobar dio grada, a da pritom nikamo nismo morali posebno žuriti.

U međuvremenu se Firenca potpuno probudila. Ulice kojima smo nekoliko sati ranije slobodno prolazili sada su bile prepune ljudi, a pred znamenitostima su se stvarali redovi. Meni to više nije previše smetalo. Svoje sam vrijeme s Firencom već dobila, nekoliko sati tijekom kojih sam mogla raditi upravo ono što u ovom gradu najviše volim – promatrati ga. I zato, kada mi sljedeći put netko na spomen Firence zakoluta očima i spomene gužvu, vjerojatno ću mu dati za pravo. Uz jedan mali savjet. Neka sljedeći put namjesti alarm malo ranije.