Ispod najstarije crkve na Žumberku pronađena su dva ženska tijela: priča o baki i unuci sve je iznenadila

Nadomak glavnog grada Hrvatske, Žumberak se čini poznatim mjestom. Udružen sa Samoborskim gorjem voljena je planinarska i izletnička destinacija. No, ako zagrebete malo dublje od standardnih ‘osumnjičenika’ kao što su Sveta Gera ili Japetić naići ćete na cijeli jedan svijet koji je stoljećima bio skriven od ljudskih pogleda… Primjerice, jeste li znali da Žumberak ima svoju princezu?

Naravno, govorimo o neizmjernom arheološkom i povijesnom bogatstvu Žumberka i Samoborskog gorja. To područje, naseljeno još od prapovijesti, danas je dom 30-ak arheoloških nalazišta koja pričaju priču o tom kraju. Neka od njih ističu se svojom starošću. Primjerice, u Podstražniku kod Samobora pronađeni su ostaci logora lovaca na mamute, a kod Budinjaka naselja i nekropole iz starijeg željeznog doba, navode na stranicama Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje.

No, postoji i jedno nalazište na koje je doista teško ostati hladnokrvan jer ono ima ‘lice’, i to ne samo jedno, nego dva, ali i dojmljiv naziv. Ono priča priču o Žumberačkoj princezi.

Priča Žumberačke princeze neraskidivo je vezana uz srednjovjekovnu crkvu sv. Nikole Biskupa u selu Žumberak. Ta crkva nalazi se 10 minuta šetnje od proplanka na kojem je sve do 1793. godine i tadašnjeg požara stajao Novi grad Žumberak. Sami zapisi o crkvi, inače najstarijoj na Žumberku, sežu u prvu polovicu 14. stoljeća, a od tada je nekoliko puta obnavljana.

Pokazala se strpljivim svjedokom protoka vremena, kao i tamošnji dva i pol metra visoki Žumberački pil kojeg su zvali ‘zli stup’ jer su se kod njega, na križanju putova, skupljali vještice i zli duhovi. Štitio je i od bolesti, ali služio i kao stup srama. Kažnjenici bi se vezali uz njega, izloženi javnoj kazni zbog svojih nedjela.

No, duboko unutar crkve, proglašene kulturnim dobrom, i to pod slojem šute i kamenja, skrivalo se nešto sasvim drugo: davno zaboravljena kripta koja je bila posljednje počivalište dvjema ženskim osobama. Ne zna im se imena, no utvrđeno je da su bile plemkinje jer su se u to doba, u 17. stoljeću, u kripti pokapali samo pripadnici plemstva. Ispitivanja su pokazala da se radi o 60-godišnjoj baki i njezinoj unuci.

Baka je na sebi imala kožne cipele, maramu, košulju, križ i medalju s prikazom s prikazom svetišta u talijanskom Loretu. Bila je odjevena i u crveni prsluk. Njegova je restauracija trajala tri godine i taj je odjevni predmet danas najstariji restaurirani ženski odjevni predmet u našoj zemlji. Nadalje, glava joj je počivala na jastuku koji je bio punjen piljevinom, a fascinantne su i njezine godine. Naime, doživjela je, za to vrijeme, kada je životni vijek trajao najviše 45 godina, duboku starost. Na jednom je prstu imala prevelik prsten. Stručnjaci smatraju da taj prsten nije pripadao njoj, nego da joj ga je, nakon što je umrla, na ruku stavio netko blizak.

Djevojčica je bila umotana u mrtvački pokrov. Ruke su joj bile omotane mašnom i stavljene u položaj molitve. Na glavi je imala krunu koja je bila izrađena od sitnih žica i cvijeća.

Ulaz u grobnicu u kojoj su njih dvije trebale dočekati vječnost pronađen je na dubini od nešto više od metra, i to ispod oltara u crkvi uz koju se nalazi staro ograđeno groblje. Na njemu su arheolozi dosad pronašli nekoliko stotina grobova.