U malom selu pokraj Zagreba skriva se jedna od najimpresivnijih crkava u Hrvatskoj: u njoj se nalaze slika poznatog kralja i divne orgulje

Iznenađenje. Teško je pronaći bolju riječ za trenutak kada u selu smještenom uz jedan od slijepih rukavaca rijeke Save, jugoistočno od Velike Gorice, naiđete na crkvu kakve se ne bi postidio ni mnogo veći grad. Upravo zato ona odmah privlači pažnju i jasno odudara od onoga na što smo navikli u manjim hrvatskim naseljima. Potaknuti tom neobičnom pojavom, odlučili smo zaviriti u njezinu prošlost i otkriti što se krije iza smećkaste patine njezine fasade. I vrlo brzo smo se uvjerili da je riječ o doista posebnom zdanju koje s razlogom krasi Turopolje.

Crkva svetog Petra Apostola u Veleševcu je, definiraju je, jedan od najreprezentativnijih primjera neogotičke gradnje velikih dimenzija na tim prostorima. Vodi se kao kulturno dobro, a donekle je obavijena i velom tajne. Naime, niz podataka s detaljima i ‘pikanterijama’ iz njezine povijesti zauvijek je nestao, u požaru u kojem je izgorio župni arhiv u Drugom svjetskom ratu. Isto tako, nije sačuvan ni niz spisa koji se vežu uz njezinu povijest općenito. No, neke se stvari ipak znaju.

Danas služi kao župna crkva. U tom je smislu zamijenila mnogo skromniju pretkinju. Naime, ulogu župne crkve u Veleševcu je prvo obnašala kapela iz 1729. godine, a koja je imala kapacitet za samo 200 ljudi. Trebalo je, s obzirom na broj tadašnjih vjernika, nešto veće, pa je u centru mjesta u drugoj polovici 19. stoljeća dovršena crkva koju vidimo i danas. „Crkva je jednobrodna građevina s transeptom, poligonalnom apsidom i zvonikom te sačuvanim oslikom iz vremena gradnje“, navode primjerice na stranicama Biskupije Sisak.

Gradnja crkve počela je 1869. godine, a izgrađena je prema izmijenjenim projektima češkog arhitekta Carla Rziwnatza (Karela Řivnáča), navode na stranicama Općine Orle.

„Tijekom prve polovine 1870-ih crkva je dobila najveći dio unutrašnje opreme: tri oltara (od kojih je glavni jedan od najreprezentativnijih primjera kasnog romantizma u arhitekturi oltara Hrvatske), orgulje izrađene 1874. kod poznate zagrebačke tvrtke Heferer, klupe, propovjedaonicu, krstionicu, ispovjedaonice. Uređenje crkve završeno je 1885. oslikavanjem koje je povjereno zagrebačkom slikaru i arhitektu Augustu Posiloviću koji je nastojao stvoriti specifičan hrvatski spoj narodnog i gotičkog stila“, piše, primjerice, taj izvor.

Samo promišljanje gradnje crkve, kao i izvedba projekta nisu išli glatko. Cijeli je proces obilježio niz odgoda, ali i problemi s nedostatkom sredstava te povijesne okolnosti. Izrađeno je bilo nekoliko različitih projekata, od kojih nisu svi ni sačuvani, a konačna je izvedba imala nekoliko bitnih razlika u odnosu na češku ideju. Primjerice, zvonik je manji od planiranog. No, na kraju je crkva ipak zaživjela.

„Među deset najvažnijih sakralnih objekata čiju je gradnju između 1874. i 1890. financirala Hrvatska vlada upravo je Veleševcu dodijeljen najveći iznos od čak 32.600 forinti (odnosno 65.200 kruna), dakle za oko 2.500 forinti više nego što je bilo odobreno 1869. godine. Iako će brojne sakralne građevine od 90-ih godine i ere Ise Kršnjavoga biti financirane i daleko većim sredstvima države, u vremenu kada je crkva u Veleševcu podignuta radilo se doista o svojevrsnoj iznimci“, navodi se pak u radu koji istražuje i rekonstruira povijest te crkve. Uz nju se nalazi i župni dvor, no on je arhitekturno slabiji od nje.

Jedna od posebitosti crkve je i slika Svetog Kralja Zvonimira, iako taj srednjovjekovni hrvatski kralj u biti nikad nije proglašen svecem. Isto tako, posebne su i njezine orgulje. One je, navodi se u istom radu, krase od 1874. godine i predstavljaju najstariji sačuvani rad zagrebačke tvrtke graditelja orgulja Mihaela Heferera te spadaju među najveće primjerke ovog instrumenta postavljene u hrvatskim crkvama toga razdoblja.

Mimo toga, u crkvi su očuvana i sva izvorna vrata koja su većinom oslikana, kao i lusteri na zidovima i oltarima, ali i popločenje što je sve veća rijetkost. Financijski problemi koji su pratili ovo ostvarenje vjerojatno su kumovali i tome da prozori nikada nisu bili ukrašeni vitrajima. No, zahvaljujući tome, crkva je danas prepuna svijetla… Oslikavanje crkve bilo je povjereno, kao što smo već spomenuli, slikaru i arhitektu Augustu Posiloviću. On je na njoj radio u ljeto 1885. godine, i njegovo je djelo poprilično dobro očuvano.