Posjetili smo skriveno talijansko selo koje ima samo 40 stanovnika i jedan kafić! U njemu vrijeme doslovno kao da je stalo

U Italiji, gdje god da ‘piknete’ čeka vas nešto lijepo. Tako je čekalo i nas. Nasred brda. Dok smo se vozili ususret odredištu, predivnom Polcenigu, povrh njega, na planini u čijem se podnožju smjestio ovaj talijanski grad, vidjeli smo, upravo po sredini iste, u tamnom zelenilu, kako se bijele crkveni toranj i oko njega kućice. Idemo tamo, rekli smo praktički u isti glas. Idući dan već smo se vozili po vijugavoj cesti prema gore, dok su se u suprotnom smjeru spuštali biciklisti… Išli smo prema još jednom talijanskom mjestašcu koji će nas osvojiti kao što to samo Italija zna. To se mjesto zove Mezzomonte.

Mezzomonte? Pa da, a kako bi se drugačije i zvalo postavljeno tako posred planine Monte Cavallo. Gore, osim spomenutih biciklista, koji su svako malo dolazili tamo, u centar mjestašca, pa se odmah dali na spust, bili smo praktički pa samo mi. I savršeni mir. Uspavano je to talijansko mjesto u kojem se kava pije sporo, u kojem vrijeme prolazi sporije, u kojem se pruža, s visine od oko 700 metara, predivni pogled na moćnu, mnogo užurbaniju ravnicu ispod…

Ime Mezzomonte dolazi od latinskog ‘medius mons’, što bi značilo ‘srednja planina, a u središtu njegova malog kamenog svemira posred planine nalaze se, naravno, crkvica i njezin zvonik. I kamene kućice. I vinova loza koja grli ograde okućnica. I cvijeće. Vodili smo se onim što su radili i lokalci, njih dvojicu koje smo vidjeli. Naručili smo kavu u, čini se, jedinom kafiću u mjestu, odmah na glavnoj uskoj cesti koja vodi pravo do crkve i dugo je ispijali. Uživali smo u miru zaselka u kojem su završili hirovito i stihijski, spontano. Kad smo kretali od kuće nismo ni znali da postoji. Sada je postajao dio naše ‘škrinje s uspomenama’.

Malo je to mjesto. Veru se njegove kuće uz planinu, pa se čini da svaka ima odličan pogled na prostranu ravnicu ispod, iako u samom gradiću mi nismo pronašli neki vidikovac, u smislu kako ih inače zamišljamo. Više smo ‘virili’ između kuća u daljinu. Simpatičan je Mezzomonte i možete ga bez problema razgledati za najviše pola sata, a to znači malo prošetati. Nema tamo, u samom mjestašcu, nekih neviđenih čuda: tamo vas čeka samo lijepa, pomalo uspavana Italija, pomalo skrivena i zaštićena od turističkih masa.

Mezzomonte je u biti jedan od zaselaka unutar općine Polcenigo, u pokrajini Pordenone te regiji Friuli Venezia Giulia. Povijest mu je, za tako malo mjesto, daleko od svega, doista duga. Prvi puta se u povijesnim knjigama spominje 963. godine, kao jedno od sela na vrhu brda. No, ono je, slažu se zapravo svi, mnogo starije, i začeci mu sežu još u predrimsko doba. Naime, planina je uvijek predstavlja dobar zaklon, a isto tako su i glavne djelatnosti bile uvjetovane njome: šumarstvo i ovčarstvo. Kao i iz niza drugih talijanskih mjestašca i iz njega se iselilo mnogo ljudi. Danas Mezzomonte broji samo 40-ak stalnih stanovnika.

Crkva, Chiesa di San Antonio Abate, najistaknutije je zdanje u mjestu. Njezini počeci sežu u 1458. godinu, mramorni oltar je iz 16. stoljeća, dok je zvonik sasvim mlad. Izgrađen je 1958. godine. No, malo tko dolazi ovdje zbog samih građevina. Dolazi se zbog atmosfere i zbog rekreacije. Popularno je to mjesto među planinarima i biciklistima, a na glasu je i ruta L’anello di Mezzomonte. Tijekom ljetnih mjeseci, to mjestašce također malo živne. Održavaju se tamo tada različite tradicionalne manifestacije.