Hrvatska ima jamu duboku kao četiri Eiffelova tornja! Do njezina dna putuje se danima, a u nju smiju samo odabrani

Daleko od pogleda, ispod kamenog labirinta Hajdučkih kukova, zemlja se otvara u ponor toliko dubok da ga je teško i zamisliti. Riječ je o Lukinoj jami, najdubljoj jami u Hrvatskoj, čije dno leži punih 1431 metar ispod ulaza. Da bismo dočarali tu brojku, dovoljno je reći da je ta okomica dublja od najviše zgrade na svijetu, nebodera Burj Khalife u Dubaiju, a zanimljiv je i podatak da bi unutra stalo i više od četiri Eiffelova tornja poslagana jedan na drugi. Ipak, za razliku od tih građevina koje milijuni ljudi fotografiraju, u Lukinu jamu spustio se tek mali broj odabranih, jer silazak na njezino dno spada među najzahtjevnije speleološke pothvate u ovom dijelu svijeta.

Jamski sustav Lukina jama-Trojama nalazi se na Sjevernom Velebitu, na području Hajdučkih kukova, unutar strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Riječ je o iznimno nepristupačnom krškom krajoliku prepunom kukova, tornjeva, vrtača, pukotina i dubokih jama, ispod čije se površine prostire složen podzemni svijet.

Ono što se s površine ne može naslutiti jest da se ne radi o jednom otvoru, nego o sustavu s dva ulaza. Lukina jama i Trojama pod zemljom se spajaju na približno 558 metara dubine. Nakon spajanja njihovi se kanali nastavljaju kao izrazito okomit sustav sastavljen od niza vertikala, prolaza, polica i nekoliko većih prostora. Ukupna istražena duljina sustava iznosi 3741 metar, piše Nacionalni park Sjeverni Velebit na svojim službenim web stranicama.

Lukinu jamu posebnim čini izrazito vertikalna građa. Speleolozi se spuštaju niz dugačke vertikale i često vise na užetu daleko od stijena, dok oko njih vlada potpuni mrak. U sustavu ima vrlo malo velikih dvorana i prirodnih odmorišta, a najveća poznata dvorana, promjera oko 80 metara, nalazi se na približno 980 metara dubine.

Velike ekspedicije zahtijevaju postavljanje užadi, telefonskih veza i privremenih podzemnih bivaka. Tijekom ekspedicije 2013. bivci i komunikacijske točke bili su postavljeni na približno 320, 780 i 980 metara dubine, kao i u najnižem dijelu sustava. Ronilačka ekipa na dnu je provela četiri dana, dok je cijela ekspedicija trajala od 2. do 25. kolovoza, navodi se na stranici hps.hr.

U vrijeme ekspedicije 2013. ledeni čep u ulaznoj vertikali Lukine jame onemogućavao je silazak tim putem, pa je sustav opremljen i istraživan kroz Trojamu. Znanstvena istraživanja pokazuju da se nakupine snijega, leda i ledene kore u Lukininu kraku prostiru do približno 320 metara, a u kraku Trojame do približno 200 metara dubine.

Zbog ekstremne dubine, hladnoće, vode, složene logistike i višednevnog boravka pod zemljom Lukina jama često se uspoređuje s podzemnim Everestom Dinarida. Tu je usporedbu uoči ekspedicije 2013. upotrijebio i njezin voditelj Branko Jalžić. Kroz bazni logor te su godine prošle 124 osobe, dok je njih 91 ušlo u jamu.

Povijest istraživanja Lukine jame doista podsjeća na pustolovni roman. Veliki ulaz na Hajdučkim kukovima pronašla je 1992. godine skupina slovačkih speleologa. Spustili su se do oko 190 metara dubine, no jake kiše i podzemni slapovi natjerali su ih da prekinu istraživanje. Toj su jami tada dali radni naziv i podatke predali hrvatskim kolegama.

Već sljedeće, 1993. godine, hrvatski speleolozi pod vodstvom Branka Jalžića nastavljaju spuštanje i dosežu dubinu od 600 metara, čime jama postaje najdublja u Hrvatskoj. U sklopu iste te ekspedicije nekolicina hrabrih speleologa, Damir Lacković, Siniša Rešetar i Robert Dado, sa skromnom opremom nastavlja još dublje, sve do tadašnjeg dna na 1355 metara, gdje ih je dočekalo podzemno sifonsko jezero. Tek su kasnija istraživanja, mjerenja i ronjenja kroz potopljene kanale dovela do današnje poznate dubine od 1431 metra.

Jamu nije obilježila samo njezina dubina, nego i ime koje nosi. Lukina jama prozvana je po Ozrenu Lukiću, zvanom Luka, hrvatskom geologu i jednom od najistaknutijih speleologa svoje generacije. Rođen u Zagrebu 1965. godine, Luka se u istraživanje podzemlja zaljubio još kao dječak. Nakon posjeta špilji Veternici u dnevnik je zapisao rečenicu koja savršeno opisuje njegovu strast prema toj vječnoj tami: našao je, kako je napisao, najljepše mjesto na svijetu.

Bio je dugogodišnji član speleološkog odsjeka planinarskog društva Željezničar, diplomirani geolog i čovjek koji je svoje znanje nesebično prenosio na mlađe naraštaje. Kada je počeo Domovinski rat, kao dragovoljac je pristupio Planinarskoj satniji Velebit i branio upravo onu planinu koju je toliko volio. Poginuo je 14. srpnja 1992. godine, u blizini Malovanskog jezera. U znak sjećanja na njega, hrvatski speleolozi najdubljoj su jami u zemlji dali ime Lukina jama. Tako je čovjek koji je za života tragao za ljepotom u dubinama zemlje zauvijek ostao upisan u srce planine koju je branio.

Lukina jama nije fascinantna samo speleolozima, nego i znanstvenicima. Na njezinu dnu, u potpunom mraku i hladnoći, otkriven je jedinstven podzemni svijet. Tamo živi endemska podzemna pijavica, poznata pod znanstvenim imenom Croatobranchus mestrovi, koja je toliko neobična da predstavlja zaseban, dotad nepoznat rod životinja. U sustavu je pronađen i sićušni prozirni puž imena Zospeum tholussum, otkriven na gotovo tisuću metara dubine. Tijekom otkrića bio je prava biološka senzacija zbog svoje staklaste, gotovo nevidljive ljušture.

Važno je naglasiti da Lukina jama nije turistička atrakcija u koju se može jednostavno ušetati. Smještena je u strogom rezervatu, a silazak u nju dopušten je isključivo vrhunski osposobljenim speleolozima s odgovarajućim dopuštenjima i opremom. Drugim riječima, ovo je mjesto rezervirano za one najhrabrije i najiskusnije, one koji godinama uvježbavaju tehnike spuštanja prije nego što se uopće usude zaviriti u takve dubine.